• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

Događanja u Klubu!

Sastanci kluba: 
Utorkom od 19:00 - 20:00
 
Stigle članske markice za 2018.
Članske markice za 2018. godinu mogu se podići svaki utorak od 19-20 sati u prostorijama Kluba, kao i učlaniti se u Klub!
 
Visokogorska oprema za posudbu članovima: OVDJE
 
 
Island 18.-23.06.2017.
Island naslovnica galerija slika
Pk Horizont Vg organizirao je, od 18.-23.06.2017., trekking na Island, otok stvoren vatrom i ledom, gdje je priroda netaknuta, zadivljujuća ... zemlja gejzira i vulkana, geotermalnih izvora i ledenjaka, zelenih rijeka, vodopada ...
Kako nam je bilo možete pogledati fotogaleriju slika OVDJE, a zanimljivu priču možete pročitati OVDJE. Kratki video isjećak s putovanja možete pogledati OVDJE.
 
3. expedicija na Kilimanjaro 5895m
Afrika naslovnica izvještaj
15 članova 3. expedicije na Kilimanjaro 5895m - "krov Afrike" uspješno popelo vrh ... foto galerija slika OVDJE, a priču možete pročitati OVDJE (By Edita Ciglenečki) i OVDJE (By Danijela Mirošević).
 
Bugarska 12.-20.08.2017.
Musala naslovnica
Planinari našeg Kluba i drugih planinarskih Društava popeli vrhove Vihren 2917m i Musala 2925m, foto galeriju slika možete pogledati OVDJE, a zanimljivu priču možete pročitati OVDJE!

Najava putovanja ...

Kontaktirajte nas...

Horizont VG
Horizont VG
Matije Slatinskog 4
Velika Gorica, HR 10410
Hrvatska
Mobile: +385 91 5064411
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
www.horizontvg.hr
vCard

Brojač posjeta

0842722

Priča s visokogorskog uspona na Stol 2236m,25./26.08.2012. Ane Krois

 

Izlet na Karavanke - Stol 2236 m i Vrtaču 2181 m, 25. i 26. kolovoza 2012.

Tko se sprema na dvodnevni izlet u Sloveniju zadnji vikend u klovozu, kada samo skeptici kažu da je kraj ljetne sezone godišnjih odmora? Tko kreće na put preko Bregane, kada se na prelazak granice čeka u kolonama na ulazu i izlazu? Mi.

Krenuli smo već oko 7 sati nadajući se da ćemo oko 10 sati već ići na uspon. Da... Iako je Renato na polasku, a skupljali smo se u Novom Zagrebu i kod King Krosa, ispitao imamo li svi putovnice, naravno da ih kod granice nismo svi imali. I tako se Franko, Jeleninom dobrom voljom, vratio u Zagreb po svoju. Mi smo za to vrijeme prelazili granicu. Stali smo u desnu, krivu kolonu, koja se kretala najsporije. Čekali smo dugo... I taman smo na stajalištu naručili kavicu, kad se pojavila Jelena i ostatak ekipe! Uspjeli su otići do grada i vratiti se - možda 15 minuta nakon što smo mi prešli granicu i došli do stajališta?!

Okrijepljeni kofeinom nastavili smo našu malu avanturu. I tek kad je Renato autu dao gasa, nešto prije Ljubljane uletjeli smo u kolonu zbog prometne. Gmizali smo autocestom očajni zbog sporosti. Nada je porasla samo nakratko dok nismo naišli na drugu prometnu.... Vozili smo se i vozili i vozili, bilo je vruće. Vrijeme je prolazilo, a mi još nismo prošli ni pola puta. Najsmješnije je bilo to što je u suprotnom smjeru kolona  bila još duža, puno duža nego naša. Svi ti, uglavnom stranci, krenuli su na godišnji, a čekalo ih je - čekanje u koloni.

Napokon skretanje kod Bleda! Jeeee.... Renato je dosta ambiciozno zamislio da se počnemo penjati već tu negdje. No, pametno je potom zaključio da zbog vrućine  idemo malo više, od Valvasorjevog doma (1181m). Koje olakšanje, jer u protivnom mislim da bi polovica nas ostala u domu na hlađenju!

Zajapureni Slovenci odmarali su se u domu. Sve je bilo puno parkiranih automobila - gužva zbog proslave dana lokalnog planinarskog društva. Ljubazno su nas pozvali na večenju proslavu, ali ne – mi smo odlučili rano u podne krenuti na uspon. Ne možemo reći da nas nisu upozoravali i odvraćali, mi smo samo bili uporniji.

Put nas je na početku vodio kroz šumu, fina hladovina! No, onda je krenuo strmo uzbrdo, što se i očekuje od Alpa, ali tamo baš i nije bilo šume. Vruće, kipuće. Mic po mic penjali smo se sve više i više. Svatko tko nas je prolazio, uglavnom su išli natrag, kimao je glavom ne vjerujući što vidi naš 16, još uvijek dobre volje, upornih da dođemo do Stola. Jedna ljubazna Slovenska obitelj s puno je brige gledala u moje zjapureno lice ne vjerujući da ću preživjeti uspon, ali... bili su prvi koji me nisu odvraćali i iskreno su rekli da je pri vrhu još gore. To cijenim!

Ah da, zaboravila sam reći da smo Franka izgubili putem. Uživao je gledajući floru i faunu, hraneći se plodovima prirode i lovio najbolji kadar.

Kao što je ljubazna Slovenska obitelj rekla - pri vrhu je bilo još gore. Ali... puhao je vjetrić! On nam je svima pomogao da lakše prođemo kameni pakao. Glavna je grupa poslušno hodala iza Renata prema Prešernovoj koči (2174m). A u meni nemir! Zašto bismo Lovorka i ja (posljednje) bile poslušne i patile se na kamenju kada možemo proći lakšim putem poprijeko?! I tako smo nas dvije uz vjetar u leđa pratile sipar i markacije, te lakim korakom došle do podnožja Stola. Žao mi je što ju tada nisam pogurala da budemo prve, pa smo kolegijalo pričekale ostatak grupe, odmorile se i došle do vrha – 2236 m. Nema veze, bilo je sjajno! Malo poslije nas, lakim se korakom pojavio i Franko. Ekipa na okupu!

Prešernova koča nudi luksuz na visini! Svi su brundali zbog cijena koje su više nego drugdje! Ipak mora se reći da opskrba dolazi helikopterom, voda je kišnica, a struja od vjetrenjače, čiji je rad tijekom noći smetao krepkom snu muškog dijela grupe. No mora se priznati da koči ipak poseban šarm daju osebujni, ostarjeli ali vitalni, domar i njegova supruga. Oni u svibnju dolete, a krajem rujna odlete s visine. U međuvremenu održavaju koču: čiste, kuhaju i animiraju ljude koji dolaze. Rano smo otišli na spavanje, a tijekom noći smo se pokrili s dvije deke, jer je bilo prohladno – nakon vrućina od 40 stupnjeva, divota!

Osnaženi više ili manje dobrim snom, krenuli smo u novu avanturu – penjanje na Vrtaču 2181m. Da smo pažljivije slušali domara, odustali bi od tog nauma. Franku je rekao da će nas uskoro oprati kiša, što je zapravo bilo i za očekivati, jer se skupila kritična masa tamnih, kišnih oblaka. Franko i Šajba su odustali. Franko zbog spoznaje o kiši, a Šajbi je mislim, to bilo opasno i bezveze.

Spuštali smo se oprezno po siparu i taman smo zakoračili u borovu šumicu, kad su po nama počele padati prve kapljice kiše. Kap po kap – prolom oblaka! Nije više bilo upitno hoćemo li se popeti na Vrtaču, nego kojoj ćemo se brzinom spustiti u Valvasorjev dom?! Krenuli smo „divljim“ stazama prema dolje. Nakon mjeseci suše i vrućine, topla je kiša padala u planini, a livada i borova šuma mirisale su. Idila!

No, imali smo još puno sati hoda, pa je ta idila polako izblijedjela. Bili smo mokri do kože, a i vjetrić više nije bio tako ugodan. Podijelili smo se na grupe. Prva je grupa „otprašila“ ispred, a ja mislim da su naletjeli na „Domaće“, koji su im sakrili stazu i naveli ih na krivi put! Mi ostali smo prošli sasvim lijepu stazu kroz gustu borovu šumu. Mekane iglice i šareni daždevnjaci po putu. Prva nas je grupa stigla pred kraj staze, bili su umorni, pomalo očajni i mokri do kože. Zajedno smo stigli do Valvasorjevog doma. Franko i Šajba su nas već čekali. I njih je oprala kiša, ali su se manje smrznuli od nas.

Bilo nam je dosta planinarenja za taj dan. Popili smo po medicu i veselo se uputili do Bleda na klopu i kremšnite. Mljac!
 
Ana Krois