• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

Događanja u Klubu!

Sastanci kluba: 
Utorkom od 19:00 - 20:00
 
Učlanjenje: svaki utorak od 19-20 sati u prostorijama Kluba.
 
Visokogorska oprema za posudbu članovima: OVDJE
 
Izvještaj s Kube ...
Kuba izvjestajfoto arhiva
od 27.04.-05.05.2018. bili smo na Kubi, posjetili smo brojne gradove i destinacije, upoznali se sa kulturom Kubanaca ... kako nam je bilo pogledajte u foto galeriji OVDJE, a zanimljivi izvještaj možete pročitati OVDJE.
 
3. expedicija na Kilimanjaro 5895m
Afrika naslovnica izvještaj
15 članova 3. expedicije na Kilimanjaro 5895m - "krov Afrike" uspješno popelo vrh ... foto galerija slika OVDJE, a priču možete pročitati OVDJE (By Edita Ciglenečki) i OVDJE (By Danijela Mirošević).
 

Najava putovanja ...

Kontaktirajte nas...

Horizont VG
Horizont VG
Matije Slatinskog 4
Velika Gorica, HR 10410
Hrvatska
Mobile: +385 91 5064411
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
www.horizontvg.hr
vCard

Brojač posjeta

0884393

14.-25.06.2012. putovanje u Peru i Boliviju, priča Ane Krois

 

Peru i Bolivija, 14.-25.6.2012.

Machu Picchu trekking i Bolivia trekking

Tko kaže da nakon 15 sati leta čovjek ne može biti svjež, odmoran i spreman za avanturu!? Upravo je tako izgledalo nas petnaestero kad smo izišli iz aerodroma u Limi na zrak. Pogledavali smo prema našem prvom mini-busu i veselo se gurali na svoja mjesta.

Prema Limi smo se vozili kroz predgrađe. Da, to se može tako nazvati. U Brazilu su to favele, u Limi se možda isto zovu. Zbunjeno smo se „sudarili“ sa siromaštvom. Nedovršene zgrade, bez fasada iz kojih vire žice dajući do znanja da je planu još jedan kat... Promet?! Malo je reći kaotičan. Zapravo, ne vidi se i ne znam koliko je prometnih trakova. Autobusi, automobili, tuk-tukovi... voze oko nas u svim smjerovima. Semafori su tu tek, čini se, zbog okvirnog upozorenja tko ima prednost. Sudari nisu česti, jer svi imaju dobre reflekse. Smještaj u hotel i prva zajednička večera. Mjenjanje novca i odlazak na spavanje. Ipak se treba prilagoditi na minus 7 sati manje nego u Europi.

Sljedeći dan razgled Lime. Stari dio grada još uvijek ima dašak kolonijalnog vremena. Nije nam jasno zašto je u katedrali pokopan konkvistador Francisco Pizarro, cijenjen među građanstvom. Ipak su konkvistadori iz Perua u Španjolsku odnijeli sve, u zamjenu za bolesti i neimaštinu. Vodičica Ana nam kaže kako se i o počinje mijenjati. Poslijepodne posjet muzeju „Oro del Peru“, privatnoj zbirci s više tisuća predmeta iz razdoblja vladavine Inka, koju je vlasnik prikupio na „raznorazne„ načine. Tako su mu među ostalim podvaljivali i „lažnjake“. U svakom slučaju impresivno, ali nekako „nabacano“, jer predmeta ima dosta i mislim da bi postava mogla biti preglednija. Ipak, tu se vidi koliko je bogatstvo, u vrijednosnom i umjetničkom smislu, odneseno u Španjolsku i nestalo - pretopljeno... Kraj dana predviđen je za panoramu Lime – zastrašujući prizor iz Mad Maxa. Izmaglica, slamovi i prašina...

Novi dan - odlazak u Cusco 3400 m/nm. Ljubav na prvi pogled! Lipanj je inače mjesec svetkovine Inka, glavni je datum 24.6., a mi smo došli 16.6. u vrijeme priprema. Prvi dodir s visinom. Na aerodromu nam nude listove i bombone od koke. Kupujemo naravno! List koke nije droga, nego lijek – svugdje to piše, a uskoro smo se u to uvjerili! Sramežljivo žvačem svoj prvi list, 10 minuta! Smješno i previše, jer treba više listova i otprilike isto vrijeme. Kasnili  smo s dolaskom pa smo na brzinu pogledali centar Cusca i hram sunca Qorikanchu, koji je sada dio crkve. Prvi dodir sa savršeno napravljenim zidinama Inka. Žurimo u hotel, bacamo kofere i natrag u grad koji vrvi životom. Pleše se na ulicama, koncerti, turisti, indijanci, svi pomiješani. U trgovinama se cjenka. Stoje hrpe robe, nakita, figurica... svega što ti srce želi, sve puno života i boja. Ponavljam – ljubav na prvi pogled i... glad u želucu. Nova sredina nova kuhinja. Uzimamo turistički meni – ljama, alpaka i „cui“ – zamorac, da probamo sve u pketu. Sve je jestivo, ali je alpaka najsočnija, ljama je tvrđa, slična govedini, a zamorac žilav i koščat, nešto između svinjetine i piletine/zečetine. Nazdravljamo domaćim pivom cuscenom. Punog želuca i širokog osmjeha vraćamo se sumnjivim taxijem, koji nam uspijeva „uvaliti“ 10 lažnih za 10 pravih sola (peruanski novac). Stara prevarantska škola, svaka čast i lijepa „lažna“ uspomena.

Tijekom noći ne spavam. Ujutro idemo na trekking prema Machu Picchu, nervoza kao pred finalnu utakmicu. Krećemo u 5 i 30. Vozimo se nas 6 odabranih, Emilija, Željka, Goga, Ivana, Zdenko i ja, sat vremena gore u planine. Enriqe, naš vodič, upoznaje  nas s Joseom, a Jose s Ballom i Cabom. Ballo je kobila, a Cabo kujica – svi će nam oni biti velika pomoć. Počinjemo se penjati s oko 3 800 m/nm. Enriqe upozorava - polako, a Željka kaže idemo „himalajskim korakom“ – doslovno noga pred nogu u sporom ritmu, metar po metar naprijed – polako. U trenutku se čini da možeš brže, a onda nakon dva koraka staneš i hvataš zrak... kao kad nemaš kondicije. Napredujemo smiješno polako i kužimo kako ovo nije trekking nego penjanje. Pomalo nas plaši, ali idemo dalje. Pored nas jure domaći. Idu u polja, vode ljame na pašu. Neki od nas ostavljaju ruksake na Ballu i vučemo se prema naprijed – nema odustajanja. Cabo nas okuplja kao pravi pas vodič i sramežljivo dopušta da ju podragamo. Priroda je oko nas savršena, slikamo kao ludi! Planine visoke, a tišinu tu i tamo prekine pjev neke ptice. Još malo i prošli smo prijevoj. Tko nije bio tako visoko, oko 4 200 m/nm, ne zna kako je svaki korak težak, pogotovo ako ti je to prvi put – a svima je nama bio. Zato osmijeh nije silazio s naših lica kada smo puzeći došli do vrha. Zajednička fotka i... silazak. Koliko je skromna bila vegetacija na putu prema gore, toliko je bujala dok smo silazili. Spustili smo se do kuće quechua indijanaca i ručali u „seoskom gospodarstvu“. Vremena je bilo malo, jer smo morali hvatati vlak za Aguas Calientes, mjesto ispod Machu Piccchua, pa smo se stuštili po stazi i poslije „lovli krivine“ u mini busu do vlaka. U Aguas Calientes smo stigli oko 19 sati, a sat vremena kasnije bila sam u carstvu snova.

Opet u 5 i 30, odmorni smo se spremili za „jack pot“ dana – Machu Picchu. Sat vremena kasnije već smo poskakivali u mini busu prema gore. Još malo penjanja i evo ga - leži pred nama „izgubljeni grad Inka“. Fotići rade - profil, en face, sjedeći, čučeći, stojeći, a najljepša moguća panorama je iza nas.zanimljivo je da nema gužve i naguravanja. Dnevno može ući 2 500 ljudi, a u „naš dan“ bilo je 1 500 prodanih karata. Percy (naš vodič, Peruanac, a ne Englez) uživljava nas u povijest. Obilazimo prostorije, šećemo cijelim područjem, dodirujemo kamenje i zidove, oduševljeno lovimo svaki kadar želeći vidjeti i snimiti što više. Nismo jedini... Penjemo se potom na Sunčana vrata, jedan od ulaza starih Inka u Machu Picchu, kako bismo vidjeli panoramu. Sjedimo, žvačemo lišće koke i gledamo... Skoro je 15 sati, moramo se vratiti, zadnji pogled, uzimamo žig za uspomenu i vraćamo se u dolinu. Dobre volje ručamo, a nakon toga se tri sata vozimo do Cusca. Na vedrom je nebu tisuće zvijezda.

Iz Cusca drugi dan nastavljamo kroz područje Altiplano. Razgledavamo malu Sikstinsku kapelu Anda, ostatke ceremonijalnog središta Inka – Raqchi, a na prijevoju Abra la Raya 4312 m/nm kupujemo vunene predmete od alpake i ljame. Cjenkamo se s „trgovkinjama“, ali ostavljam svuda više novaca, jer su tako siromašni i žive od nas kupaca. Tih par sola koje bi uspjela zašparati ništa mi ne znači, a oni od toga žive. Prolazimo kroz grad Juliacu, najgori koji smo do sada vidjeli, zapušten i siv, bez fasada, s nedovršenim krovovima, izgleda kao prvi krug pakla. Razmišljamo o tome kako se stanovnici u Juliaci osjećaju kada se bude svaki dan s pogledom na tako ružan grad. Nakon toga stižemo u Puno, puno boljeg izgleda, koji je smješten na najvišem plovnom jezeru na svijetu Titicaca, mitološkoj kolijevci dinastije Inka – iz njega su potekli prvi Inke – Manco Capac i Mama Ocllo.

Nakon doručka idemo do plivajućih otoka Uros, na kojima je prema legendi bilo začeto kraljevstvo Inka. Na njima i danas žive indijanski ribari. Otoci su izrađeni od trstike, a indijanci Aymara koji žive na njima bave se turizmom. Pokazuju nam živopisno kako grade otoke i čime se bave. Vješti su trgovci pa tako uspijevam kupiti goblen koji uopće nisam mislila kupiti.Treba reći kako su i Quechua i Aymara indijanci koje smo sretali izrazito ljubazni, nenapadni i dobre volje. Osmijeh im ne silazi s usta, a isijavaju mirnoćom. Ugodno je biti u njihovom društvu, jako se dobro osjećaš.

Noćimo u Copacabani, ali ne u onoj Brazilskoj nego Bolivijskoj. Nema sličnosti. Drugi dan razgledavamo bolivijsku stranu jezera Tititcaca i Otoka Sunca. Prvi je dan zime, odnosno ljeta u Europi. Sudjelujemo u šamanskom obredu u kojem nam on poručuje da prirodi, kojoj su i danas indijanci okrenuti, i u životu općenito trebamo biti zahvalni na svemu. Ne trebamo samo tražiti, trebamo se znati i zahvaliti. Krećemo dalje prema La Pazu. Vodič nas upozorava na El Alto. To je grad koji se nadovezuje na La Paz, ali su zapravo jedna cjelina. U El Altu žive doseljenici koji nisu imali dovoljno novaca za La Paz – dakle siromašni. Isto tako izgleda (blago rečeno) i El Alto. Opet poznati sirotinjski pejzaž – nedovršene zgrade bez fasade iz kojih vire željezni šiljci.

Drugoga dana doznajemo kako te zgrade izgledaju tako, jer u protivnom vlasnici onih dovršenih moraju platiti porez – što ne žele ili jednostavno nemaju novca. La Paz je smješten u dolini i on ima dijelove grada iz kolonijalnog vremena. Razgledavamo „Mjesečevu dolinu“ priodni fenomen blatnjavih oblika, a nakon blata i muzej zlata. Najviše nam se dopao centar s kaotičnim prometom, desecima žica koje vise iznad naših glava i autobusima oldtimerima iz 50-tih godina prošlog stoljeća, koje su im darovali Amerikanci. Ostali smo impresionirani i s „Vještičjim placom“ s korisnim detaljima za svaki dan. Npr. osušeni ljamini fetusi koje i dan danas Bolivijci polažu u temelje kuća za sreću. Poslijepodne razgledavamo arheološki lokalitet Tiwanaku, kulturu koju su pokorili Inke.

Subota je, idemo na trekking Tuni Condoriri. Bojimo se pomalo visine, počinjemo s 4 200 m/nm. Opet korak po korak, polako do jezera Lago Tuni. Snijeg je na okolnim planinama, prohladno je, a mi pomalo umorni, tako da nam zapravo lagana šetnja i prekrasna priroda odgovaraju. Povratak u La Paz. Sutradan odlazimo, pakiramo se. U međuvremenu smo desetkovani želučanim virusom, koji je tek rijetke ostavio na miru. Skupljamo snagu za 24-satni put. Nekoliko presjednaja, noćni let i ponovo smo doma.

Prtljaga je ostala u Limi, nadamo se da će uskoro doći za nama.