• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

Događanja u Klubu!

Sastanci kluba: 
Utorkom od 19:00 - 20:00
 
Učlanjenje: svaki utorak od 19-20 sati u prostorijama Kluba.
 
Visokogorska oprema za posudbu članovima: OVDJE
 
Izvještaj s Korzike ...
DSCN6093
Od 23.06. - 01.07.2018. bili smo na Korzici, planinarili smo i obilazili znamenitosti otoka ... kako nam je bilo pogledajte u foto galerijama Monte Cinto 2720m OVDJE,
Paglia Orbia 2525mOVDJE,
trekking po GR20stazi OVDJE,
posjet Pisi, Bastiji, Corte, Piani i Ajaccio OVDJE.
 
Izvještaj s Kube ...
Kuba izvjestajfoto arhiva
od 27.04.-05.05.2018. bili smo na Kubi, posjetili smo brojne gradove i destinacije, upoznali se sa kulturom Kubanaca ... kako nam je bilo pogledajte u foto galeriji OVDJE, a zanimljivi izvještaj možete pročitati OVDJE.

Najava putovanja ...

Kontaktirajte nas...

Horizont VG
Horizont VG
Matije Slatinskog 4
Velika Gorica, HR 10410
Hrvatska
Mobile: +385 91 5064411
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
www.horizontvg.hr
vCard

Brojač posjeta

0913804

05./06.05.2012. Vaganski vrh 1757m, priča Ane Krois

 

Izlet na Vaganski vrh 1757 m, 5./6. svibnja 2012.
    (ili Devet „patuljaka“ na Vaganskom vrhu)

    

     Kao što podnaslov kaže - bilo nas je devetero. Renato, Ljiljana, Brankica,
Branka, Damir, Miljenko, Marko, Šajba i ja. Stvarno mi se čini da smo bili patuljci u
odnosu na cijeli Južni Velebit, koji je bio dobre volje i darovao nam je jedan lijepi dan
za penjanje.
     Krenuli smo rano kao i obično oko 6 sati i nakon 4 sata vožnje stali na
parkiralištu Nacionalnog parka Paklenica. Preobukli smo se i s puno optimizma
krenuli, čini mi se većini nas, u nepoznato. No, prvi slobodan i lijep svibanjski vikend,
dakako, nismo iskoristili samo mi. U Paklenici je bilo slobodnih penjača kao mrava,
koji su tražili najbolje smjerove za uspon.

     Sigurnim smo koracima kročili stazom u hladovini tek prolistalog drveća, uz

hitru i kristalno čistu riječicu. Dođe ti da se osvježiš u njoj. Sunčano vrijeme, oko 20
stupnjeva, idealno je za boravak u prirodi, ali malo teže za penjanje. Posebno za one
koji nisu ljetni tipovi, a takva sam ja. Uglavnom, sopćući sam stigla do Planinarskog
doma Paklenica i s ostalima se zavalila u hladovinu. Zakratko, jer smo ubrzo krenuli
dalje sami i ostavili brojne rekreativce za sobom.

     Tjedan dana prije penjanja plašili su me tom Lipa stazom kojom smo se trebali

penjati, ali nisam se dala prestrašiti. Kaj sad, idemo! Svuda se može popeti, kaže
Renato, nekome treba 5 sati, a nekome 7. Po Hrvatskom planinarskom savezu
trebalo je 7 sati.

     Dosta strmi uspon kroz šumicu polako smo prolazili. Marko i ja smo „utvrđivali

gradivo“ i slikali sve što se slikati dalo, da se zna da smo „bili tu i tu“. No, zaostajali
smo za ostatkom koji je hitao prema vrhu. Bilo je sparno i toplo, a to je bio tek
početak. Ono najgore je tek dolazilo i Renato je to „diskretno“ najavljivao kao „teži
kameni dio“.

     I tako smo se penjali, penjali i penjali. Strmo, strmije, najstrmije. Ali - pogled

unazad na kanjon Paklenice i na okolne vrhove bio je stvarno poseban. Doslovce te
tjera da se popneš više, kako bi vidio još bolje.

     I onda smo došli do „težeg kamenog dijela“. Od dolje ne izgleda tako strašno

dok ne zakoračiš. Velike kamene stijene pred tvojim se očima pretvaraju u
kamenčiće i sipinu u koju propadaju gojzerice. Miljenko veli – brutalno. Jedan korak
naprijed, dva natrag. Nikako se pomaknuti unaprijed, a trošiš snagu za koju nisi niti
znao da je imaš. Činilo mi se da se taj dio penjemo satima, vjerojatno i drugima, a tek
smo se na vrhu Lipa trebali odmoriti. No, trebalo je doći do tamo. Jedino je dobro bilo
to što nam je Velebit na toj sipini darovao svježi vjetar, tako da nas barem sunce nije
pržilo.

     Dok smo prolazili tu sipinu pored nas su spuštajući se proletjela dvojica Kanađanina, koji su

se popeli do vrha Lipa. Uopće nisu imali planinarsku opremu, a jedan od njih je imao
bermude, majicu i niske antilop mokasinke i uvjeravao Miljenka da  je to sasvim O.K. oprema
i da mu ne smeta!?!

     Ulažući zadnju snagu i probijajući se kroz sipinu, Marko i ja smo posljednji doplazili do vrha.

Damir i Šajba su dremuckali zavaljeni u zavjetrini, ostali su jeli. Malo smo odahnuli i krenuli
dalje po hrptu. Pogled na okolna brda bio je savršen, u vrtčama je bilo snijega, posvuda
šafrani, a mi smo mic po mic došli do Vaganskog vrha. Jeeeee....“samo za taj osjećaj“! Koji
pogled u svim smjerovima, nevjerojatno. Ako se ne varam trebalo nam je 6 i pol sati do vrha,
koji ima zahtijevnost četiri od pet. Bravooooo...bez obzira što nema žiga za potvrdu.

     Umorni i iscrpljeni krenuli smo u planinarsko sklonište Struge, preko izvora Marasovac. Tamo

smo uzeli svježu vodu, jer smo onu ponijetu (začudo) skoro svu popili.  Trebalo se drugi dan i
spustiti.

     Dobra je vijest bila ta da je sklonište radilo i da je Žuti („voditelj“ skloništa) skuhao grah. Loše

su vijesti bile da nema pive i da za samo za neke ima mjesta na strunjačama. Naime, došlo je
puno planinara, više od 20, a prostora sa strunjačama  bilo je za 15 osoba. Zato su dame
imale prednost. Treba li reći da dečki nisu bili sretni?! Grah je bio odličan! Mjesec je bio pun i
velik. Netko je donio sa sobom mali teleskop i mogli smo ga dobro pogledati. Idila.

     Dečki su legli na tanke spužve poslagane po podu. Čak se i kroz mrak moglo osjetiti njihovo

nezadovoljastvo. Damir je bio najnesretniji. Stereo hrkanje cijelu noć, nije oka sklopio duže
od par sati.

     Probudili smo se rano, jer nas je još čekao put prema dolje po Bukovoj stazi. Sunca nije bilo

na prozorčiću, bilo je prohladno, maglovito i sipila je kišica. Spakirali smo se u 15-tak minuta i
krenuli oko 7 i 30. Koje olakšanje za noge, spuštamo se! No nakon sat i pol silaska po
kamenitoj stazi, već nam je bilo dosta kamenja, pa smo se odmorili u Borisovu domu.
Nastavili smo sve brže ili mi se bar tako činilo, jer se sve prašilo oko nas. Proletjeli smo
Paklenicu i presvukli se kod kombija te otišli uz more pojesti nešto.

     Dakle, u dva dana prešli smo oko 30 kilometara. 17 kilometara uspona i 13 kilometara

 silaska. Krenuli smo od 133 m, a penjali se oko 1600 m. Velebit je izazov svima. Nas devet
različitih“ patuljaka“ živi smo dokaz da ne moraš biti ni velik niti jak da bi se popeo, nego
samo sposoban i uporan. Dobro i Velebit nam je izašao u susret i pomogao na najtežem
djelu, ali to samo pokazuje da nagrađuje najupornije.

                                                                                                                                                                                                                                                                                                                         Ana Krois