• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

Događanja u Klubu!

Sastanci kluba: 
Utorkom od 19:00 - 20:00
 
Stigle članske markice za 2019.
Učlanjenje: svaki utorak od 19-20 sati u prostorijama Kluba.
 
Visokogorska oprema za posudbu članovima: OVDJE
 
Izvještaj s Korzike ...
DSCN6093
Od 23.06. - 01.07.2018. bili smo na Korzici, planinarili smo i obilazili znamenitosti otoka ... kako nam je bilo pogledajte u foto galerijama Monte Cinto 2720m OVDJE,
Paglia Orbia 2525mOVDJE,
trekking po GR20stazi OVDJE,
posjet Pisi, Bastiji, Corte, Piani i Ajaccio OVDJE.
 
Izvještaj s Kube ...
Kuba izvjestajfoto arhiva
od 27.04.-05.05.2018. bili smo na Kubi, posjetili smo brojne gradove i destinacije, upoznali se sa kulturom Kubanaca ... kako nam je bilo pogledajte u foto galeriji OVDJE, a zanimljivi izvještaj možete pročitati OVDJE.
 
Damavand 5671m
Damavand izvjestaj 1
Zastava Kluba na krovu Bliskog istoka ... izvještaj možete pročitati OVDJE, a fotogalerija OVDJE!

Najava putovanja ...

Kontaktirajte nas...

Horizont VG
Horizont VG
Matije Slatinskog 4
Velika Gorica, HR 10410
Hrvatska
Mobile: +385 91 5064411
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
www.horizontvg.hr
vCard

Brojač posjeta

0947513

03.-04.05.2014. Priča s Anića kuka ...

 

Južni Velebit 3. i 4. svibnja 2014.

Anića kuk ( 712 m ) osvojen!

Bojin kuk ( 1110 m) neki drugi put...

Vikendu predviđenom za dvodnevni izlet prognoze vremena nisu baš bile sklone. Unatoč ili u inat predviđanju svega i svačega uputili smo se do Paklenice. Opremu manje- više imamo za sve vremenske neprilike. Vožnja do Starigrada prošla je idealno, uz pauze za čak dvije kave i prilika da nas Željka počasti domaćim kolačima za rođendan. Želimo joj da nam bude zdrava, sretna i na planinama spretna. I još koji put donese kolače.

A te subote u Paklenici se održavala i utrka.Kao i uvijek tu su penjači, nešto turista, sve u svemu, dobra posjećenost lijepog nam Nacionalnog parka. Za prvi dan u planu nam je bio uspon na Anića kuk. Uspon na najveću stijenu na Velebitu i najznamenitiju u Hrvatskoj. Visine 712 metara. Do ovog kuka vodi planinarska staza podno stijene, opisana je kao srednje zahtjevan put. Kad to sve pročitate baš dobijete volju doći do vrha. Pa smo, usprkos svemu i krenuli od ulaza NP-a turističkom stazom. Na mjestu gdje se sa turističke staze skreće preko dubokog i brzog potoka do planinarskog puta za Anića kuk bilo je nemoguće proći. Bujica. Zato smo produžili dalje uz stazu u nadi da će biti zgodnije mjesto za prijelaz. I naišli smo na mjesto gdje je to moguće, al nije bilo druge nekg se izuti i bos doći do druge strane.

I dokopati se puta za Anića kuka. Manjina nije ni pokušavala tj. željela proći nego su produžili do Ramića uz naredbu da ne jedu grah koji domaćin Marijo priprema za sve nas dok ne dođemo. A to će biti oko 3. Neće nas dugo čekati. Koji smo mi optimisti bili!

I tako smo izuli cipele,zavrnuli nogavice i hrabro prošli kroz hladnu vodu na durugu stranu. Par metra, al valja to malo preuveličati.

Bilo je i prisilno pranje nogu u hladnoj vodi koje je dobro došlo za cirkulaciju. No nisu se svi željeli izuti već su pokazali maštovitost pri prijelazu. Vrećice na noge pa preko vode. Bila bi to zgodna reklama za onaj trgovački lanac sa žutim vrećicama.

A Marku su dobro poslužile lovačke gojzerice. I tako smo svi koji smo željeli uspješno prošli prvu prepreku. I sad je još samo trebalo doći do planinarskog puta koji vodi do kuka. Jednostavnije zvuči nego li je bilo.Trebalo je prijeći preko stijena i kamenja, probiti se do markiranog puta. A da bi bilo još avanturističnije počela je i kiša.

I to kiša koja nas nije mazila ali odustajanja nije bilo. Na mjestu gdje se odvajaju putevi krenuli smo na Kuk. Dvoje ostaje u pećini,jer je to dobro mjesto za skloniti se dok nas čekaju, a nas četrnaestero krenulo se penjati po stijenama. Srećom,stijene nisu bile skliske,bilo je vrlo zgodnih mjesta za njihovo svladavanje, stopinke u stijenama. Ispred vrha je predviđeno mjesto za žig ,upisna knjiga... A žalosti, nema žiga. Teško bi bilo pod ovom kišom i žigosati knjižice al baš šteta što ga je netko «maknuo» sa stijene. Bez obzira i na to krenuli smo na vrh. Uz veliko oduševljenje pri pogledu na more činilo se kao da kiša manje pada. Činilo se.. Pobjedničko fotografiranje na vrhu pa dolje.Spuštali smo se polako kako bi trebalo i onako kako smo znali.

Brzo smo se spustili do staze i mokri do gaća nastavili putem za Jurline. To bi nam trebalo biti kraće nego da se vratimo do ulaza u NP. Spuštanje koje nas je trebalo dovesti bliže Borisovu domu al je zato to bilo pravo spuštanje. Cijelim putem nizbrdo. I cijelim putem kiša. Al zato smo došli do zgodnog prijelaza preko potoka. Most od kamena, vrlo stabilan. Zaključak je da ovo pakleničko kamenje i stijene nisu skliski. Čeka nas još nekih sat vremena hoda do doma. Zaključili smo da « glavno da nema još dvadeset minuta » i krenuli naprijed svatko prema svojim mogućnostima.

Motiva za ispružiti korak bilo je mnogo: čeka nas suha topla kuća, Marijeva rakijica koja sprječava sve bolesti, grah... Više nije trebalo paziti na svaki korak pa smo usput radili i planove za sljedeći tjedan. Jedan od planova je par dana piti UVIN H čaj . Sad će Marijeva rakijica prevenirati prehladu, ugrijati dušu i tijelo, a idući tjedan čaj za svaki slučaj.

A u Ramića dvorima doček kao na ulazu u neki resort : domaćin odma uzima mokre jakne da se suše, nudi topli tuš, šalje brzo u toplu prostoriju na grijanje, uzima gojze u «crnu sobu» na sušenje. Usluga kao u nekom resortu!

Dok se polako svi skupljamo na stolu rakije i domaćinovo negodovanja: « Pa ništa se ne poslužujete»! Oko osam ( hmm.. daleko je to od tri sata) smo se već svi dokopali Ramića dvora. Pravi naziv za ovu kuću: Dvori! Kako ovaj dugi put i kiša iscrpi ponekad je potrebna i pomoć. «Hitna pomoć» na 560 metara visine savršeno funkcionira: Ante i Marijo iskazali su svu potrebnu ljudskost i brigu,ono što je uz topli dom i čaj, u ovakvim trenucima i najpotrebnije.

Nakon večere, graha kojeg su svi hvalili, podjela po spavaonama i opet imam priliku otići u susjedovu kuću na spavanje. Mi smo to već prozvali apartmanom. To je kamena kućica sa malom blagavaonicom i četiri ležaja, peći na drva, wc-om. Ima sve što treba za ugodan i luksuzan boravak u planinama. A nakon Renatovog posjeta kućica ima i našu naljepnicu na gredi u blagavaoni. Kako su mi se gojze sušile Marijo mi je posudio natikače otvorenih prstiju, gumene. Taman nisu moj broj! I tako smo Sandra i ja bez čarapa,ona u japankama ja u Marijevim natikačama po mraku, kiši i početnom vjetru došle do apartamana. Naših dvoje cimera je šminkerski došlo u gojzericama. To je svega 200 metara od Dvora al opet radim planove sa UVIN čajem sljedeći tjedan. Mario nam je zapalio vatru, napravili smo par zajedničkih fotografija, poneki selfi sa domaćinom, kritike Renatu na račun rasporeda spavanja, njegove isprike što ovdje nema rakijice...ostavlja nas da se uvalimo u čistu posteljinu i pokušavamo spavati. Cijelu noć dere bura, pada, puše,prozori se tresu..neda nam spavati. Ekipa u Dvorima je isto slabije spavala, no njima je smetalo hrkanje ,a ne bura.

Činjenica što nismo baš spavali nije nas spriječila da prije pola šest iskočimo iz kreveta .

I da jauknem pri skoku iz kreveta i svakom koraku. Boli svaki mišić,čak i onaj za koji nisam ni znala da ga imam. Kratkotrajna uspomena na Anića kuk. Ali kako nalažu običaji i tradicija ovoga kraja žena mora voditi brigu o ognjištu. Da uvijek ima žara i topline. Pa, kao prava žena,nema se vremena za kukanje, već zapali vatru u šporetu na drva i skuhaj kavu.

Vani je , naravno, padala kiša, puhalo je, al mi svejedno, kako je i planirano, prije sedam krećemo prema ulazu u Paklenicu uz nagovještaj da teško da ćemo do Bojin kuka. Plan je bio da se spustimo do parkirališta gdje nas čeka bus pa busom do Velikog Vaganca i odande do Bojin kuka. A Bojin kuk je najviši vrh u Bojincu, području slikovitih vapnenačkih kukova, visine 1110 metara..

Budemo neki drugi put. Dok smo se vraćali pratila nas je i kiša i bura, ne toliko hladna koliko snažna. Pogled preme Vlaškom gradu na kojem je noćas pao snijeg. Na čistini nas bura nosi. Nije toliko hladna kao što je snažna i teško joj se oduprijeti. Ludost bi bio uspon na Bojin kuk po ovakvom vremenu.

Do busa smo stigli u nekoliko grupa,važno je samo da nas je vozač čekao. I dok smo tako čekali da se svi skupimo otkrivam da je ključ apartamana kod mene! Ajme, nisam vratila ključ! A tko će mislit na sve! Pa ostavljamo ključ na brisačima Marijevog auta. Al onda Marijo sms- om poručuje da ključ ostavimo kod Dinka. Al ne kaže : Tko je Dinko!?

Tražimo Dinka,a Dinko je... vlasnik restorana «Kod Dinka».

Ključ smo ostavili i već prije deset bili u Starigradu.

Plan je da ostajemo u Starigradu na ručku. Al pitanje je tko bi tako rano ručao.. još nije bilo ni podne. Ruča predsjednik, pa uz Ivanovu parolu :»Ako je predsjednik sit i narod je sit!» popijemo samo kavu i nahranimo se informacijama iz dnevnih novina. Usput smo navratili i u onaj dućančić sa planinarskom opremom. Pa kad već imamo vremena, zašto ne!? Treba nekako ubiti vrijeme do polaska u ovom pustom mjestu gdje puno toga ne radi jer nije sezona ljetovanja. Al zato će u sedmom mjesecu biti pizze. I opet citiram Ivana: «Nema veze, pričekat ćemo».

Al nismo čekali mjesec srpanj i da sve živne i počne raditi već smo iza podneva krenuli na put. Osim što nas je spriječila u usponu na Bojin kuk,bura nam je zatvorila i sve mostove pa smo morali magistralom do Karlobaga. « U svakom zlu nešto dobro» pa smo dobili priliku proći preko Baških Oštarija. Tu ima zgodan,al zatvoren hotel. Ako niste znali to je rad jednog poznatog projektanta Franka. To je onaj siti predsjednik.

I tako uz divljenje prirodi do Gospića pa napokon na autocestu do Zagreba. A na Velebitu se bijeli snijeg...

Na Bojincu nismo bili, dovoljan je bio jedan dan avanture. Mada je i povratak u Zagreb bio avantura. Odnosno, prilika za uživanje u vožnji autobusom po dobrim starim, zavojitim cestama. A na uspon na Anića kuk treba gledati kao na pruženu priliku za stjecanjem vrlo vrijednog planinarskog iskustva. Jer nije planinarenje samo u idealnim uvjetima, uvijek po zacrtanom planu ,bez problema po markiranom putu. A ne! Nekad treba i bos kroz mrzlu vodu proći, mokar do kože do Doma doći al onda imaš i ljudima šta pričati: «Ma kad smo mi išli na Anića kuk...»

                                                                                                                  B.K.