• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

Događanja u Klubu!

Sastanci kluba: 
Utorkom od 19:00 - 20:00
 
Stigle članske markice za 2018.
Članske markice za 2018. godinu mogu se podići svaki utorak od 19-20 sati u prostorijama Kluba, kao i učlaniti se u Klub!
 
Visokogorska oprema za posudbu članovima: OVDJE
 
 
Island 18.-23.06.2017.
Island naslovnica galerija slika
Pk Horizont Vg organizirao je, od 18.-23.06.2017., trekking na Island, otok stvoren vatrom i ledom, gdje je priroda netaknuta, zadivljujuća ... zemlja gejzira i vulkana, geotermalnih izvora i ledenjaka, zelenih rijeka, vodopada ...
Kako nam je bilo možete pogledati fotogaleriju slika OVDJE, a zanimljivu priču možete pročitati OVDJE. Kratki video isjećak s putovanja možete pogledati OVDJE.
 
3. expedicija na Kilimanjaro 5895m
Afrika naslovnica izvještaj
15 članova 3. expedicije na Kilimanjaro 5895m - "krov Afrike" uspješno popelo vrh ... foto galerija slika OVDJE, a priču možete pročitati OVDJE (By Edita Ciglenečki) i OVDJE (By Danijela Mirošević).
 
Bugarska 12.-20.08.2017.
Musala naslovnica
Planinari našeg Kluba i drugih planinarskih Društava popeli vrhove Vihren 2917m i Musala 2925m, foto galeriju slika možete pogledati OVDJE, a zanimljivu priču možete pročitati OVDJE!

Najava putovanja ...

Kontaktirajte nas...

Horizont VG
Horizont VG
Matije Slatinskog 4
Velika Gorica, HR 10410
Hrvatska
Mobile: +385 91 5064411
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
www.horizontvg.hr
vCard

Brojač posjeta

0842731

13.11.2016. Sekcija društvenih izleta: Gorski kotar, Bjelolasica – vrh Kula 1534m

 

13.11.2016. Bjelolasica, vrh Kula 1.534 m

snijeg snježe snješka snježa snježana snjeguljica pahuljica snješko

Dvadeset šest planinara posjedalo u autobus i zaputilo se ovaj put prema Begovom Razdolju, a sve  kako bi se „prošetali“ do vrha Bjelolasice. Nekima je to drugi, treći, ini put, a nekima prvi. Vozimo se ostavljajući za sobom vlastite poslovne, obiteljske ili ljubavne probleme u Zagrebu. Naizgled svi veseli i sretni, a ipak neki zarobljeni u svoje misli uz želju da napokon skupa hodamo, uživamo u zraku, prirodi, ljepoti, veseloj planinarskoj komunikaciji. Da se napune baterije i osnaži tijelo! Nakon ružnog i kišovitog vremena zadnjih nekoliko dana i raznih prognoza o prvom snijegu za vikend, uz komentare  hoće li ga ili neće biti, stižemo do pansiona naziva Planinski raj gdje ćemo u povratku s vrha ručati i odmoriti. Izlazimo iz autobusa te sad kad vidimo da ga/snijega ima, postavlja se pitanje:„Koliki je?“ Jedna skupina veseljaka odmah po izlasku iz autobusa pokrenula je raspravu o bitnosti ili nebitnosti veličine snijega, dok su oni malo ozbiljniji tek slušali i možda zaželjeli da i oni budu malo luđi u ovim ozbiljnim vremenima.

Dakle, počinjemo planinarsku turu koju bolje mogu opisati fotografije nego moja skromna vještina opisivanja zimske snježne bajke. Neki kažu snijegu se raduju djeca i budale, a ja ne znam bi li se dijete više od mene radovalo susretu sa svježim snijegom starim točno jedan dan. Stoga je logika za mene izuzetno porazna.

Eto, mi smo krenuli oko deset po ravnoj stazi laganim koracima podijeljeni u dvije kolone gazeći snijeg unutar tragova kotača. Zadnjih pedesetak minuta skrenuli smo sa staze lijevo i odabrali, umjesto cik cak regularnog, teži uspon, prilično okomiti pravac prema vrhu po kojem čak ni zvjerke nisu gazile. To se pokazalo za neke početnike i malo teži climbing zalogajčić. Ipak većini, a posebno nama ortlerovcima to je nadobudno rečeno bio mačji kašalj. I sad bih trebala opisivati one slike i ljepotu koja nas je putem obasipala. Ali dragi čitatelji ove priče priznala sam već. Ne znam to opisati.

Elem, stigosmo oko jedan popodne na vrh i po običaju na vrhu puno hladnije. Čarobnim ugođajem lagano promrzlih nožnih prstića i vjetra koji nekima besramno probija uznojenu potkošulju, uz uvijek prisutnu želju da se pojede tuđi sendvič jer nekako uvijek izgleda ljepše, nadoknađuje se nedostajući pogled s vrha. Ali to nas apsolutno ne zanima jer smo već putem upili sve ljepote pogleda. I odlučujemo se spustiti istim putem preskačući tako pl. sklonište Jakob Mihelčić. Putem prema dole križamo se s jednom malo većom skupinom  planinara koji propitkuju o „vrhovnim“ uvjetima. Ljubazno im odgovaram da je gore jako jako sunčano i toplo te će se moći napokon malo i ugrijati na suncu i osušiti možda vlažne rukavice. A onda skakutavim trčećim divokoza koracima nizbrdo sustižem troje prvih koji su već na ravnoj stazi prema nazad. Naravno kao i uvijek neki su malo brži, nekima odgovara sporiji ritam, ali opet svi uz zveket ruksačkih privjesaka i škripu đonova gojzerica oko četiri popodne završavamo putovanje vlastitim nogama.

Nahranjeni, omamljeni snješkom i svježim zrakom krećemo već po mraku nazad za Zagreb. Prigušena svjetla, mir, osjećaj zadovoljstva tijekom vožnje uspavljuje mnoge. Razbuđuje me gromoglasni smijeh tik pred naplatnom postajom. Evo nas u Zagrebu, a ja se tek ufurala u smijeh i željela bih se još voziti.  A naša dvojica šefova planinarskih društava u busu negdje prije Novog Zagreba se natječu koji je ljepši za pridobit u društvo novu mladu potencijalnu planinarku. I dragi moji svi, kao što i sami znate:“SVE JE TO PLANINARENJE!“

Završavam priču ponavljanjem riječi iz naslova, a uz dodatno objašnjenje za svaki slučaj. Nije nas omamio „onaj snješko“ nego pravi pravcati.

SA