• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

Događanja u Klubu!

Sastanci kluba: 
Utorkom od 19:00 - 20:00
 
Stigle članske markice za 2019.
Učlanjenje: svaki utorak od 19-20 sati u prostorijama Kluba.
 
Visokogorska oprema za posudbu članovima: OVDJE
 
Izvještaj s Korzike ...
DSCN6093
Od 23.06. - 01.07.2018. bili smo na Korzici, planinarili smo i obilazili znamenitosti otoka ... kako nam je bilo pogledajte u foto galerijama Monte Cinto 2720m OVDJE,
Paglia Orbia 2525mOVDJE,
trekking po GR20stazi OVDJE,
posjet Pisi, Bastiji, Corte, Piani i Ajaccio OVDJE.
 
Izvještaj s Kube ...
Kuba izvjestajfoto arhiva
od 27.04.-05.05.2018. bili smo na Kubi, posjetili smo brojne gradove i destinacije, upoznali se sa kulturom Kubanaca ... kako nam je bilo pogledajte u foto galeriji OVDJE, a zanimljivi izvještaj možete pročitati OVDJE.
 
Damavand 5671m
Damavand izvjestaj 1
Zastava Kluba na krovu Bliskog istoka ... izvještaj možete pročitati OVDJE, a fotogalerija OVDJE!

Najava putovanja ...

Kontaktirajte nas...

Horizont VG
Horizont VG
Matije Slatinskog 4
Velika Gorica, HR 10410
Hrvatska
Mobile: +385 91 5064411
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
www.horizontvg.hr
vCard

Brojač posjeta

0947504

07/08.10.2017. Velika (Koroška) Baba

 

07.-08.10.2017. Grančišče - sportska  ferrata Mojstrana C/D, Velika (Koroška) Baba 2127m

Ukoliko bih sad pokušala pisati ovu planinarsku priču stilom profesionalnih pisaca, odgovorno tvrdim da bih uspjela izvući više od stotinjak stranica teksta, detaljno opisujući ludi preformans koje nam je priredilo jato Alpskih kavki na vrhu, unutarnje zadovoljstvo svladanom vertikalom ferrate, tepihe razasutih niskih borova na impozantnim stijenama, snježne zakrpe na kamenitim obroncima vrhova, jesenski obojenu alpsku ljepotu podnožja mjesta Zgornje Jezersko, stada urednih snježno bijelih ovaca, krave čokoladne boje s bijelim snopom dlaka razasutim od glave im pa duž kralježnice sve do repa, a koje guštaju na zelenoj livadi pored pravog velikog sokola raširenih krila, doživljaje opuštanja tijekom vožnje, Renatove nevjerojatno zanimljive priče večernjeg druženja i njegove impresije iz Afrike i s Korzike, strahove, šale, zafrkanciju, ugođaj planinarskog doma, žicanje hrane zlatnog retrivera, jutarnji doručak uz dva jajca na oko na slovenski način ….a mogla bih nastaviti nabrajati i do kraja priče. Ipak, ovaj iznenađujuće atraktivni planinarski poduhvat, da bi se iole opisalo ono najvažnije, zahtijeva formu opisa klasične planinarske priče.

Dakle, po planu je prvi dan bio predviđen trening na sportskoj ferrati Mojstrana po crvenoj liniji oznake težine C/D. Ostavili smo ruksake, ambiciozno naoružani samo penjačkom opremom, uspješno smo se bavili „sportom“ skoro sat vremena uspinjući 160 metara, ali potrošili skoro dva sata jer smo se morali do kombija vratiti alternativnim putem koji nije ferrata. Tako zagrijanih mišića, nakon male okrijepe u obližnjem bircu entuzijastično i poletno očekujemo dvosatni uspon do Češke koče na Spodnjih Ravneh (1542), obzirom da je Kranjska koča na Ledinah (1700), gdje je prvotno planirano noćenje, stavila zimski ključ u bravu, što znači da sutra ujutro imamo još dodatnih sat vremena uspona do polazišta ferrate. Već na usponu do Češke koče sam shvatila sto znaci kombinacija duge apstinencije od planinarenja, visokogorja, prehlada i začepljene dizne „beemwea“ (ispričavam se neupućenima), uz činjenicu da je ovo objektivno i za sve ostale bio izuzetno zahtjevan visokogorski poduhvat.

Solidna Češka koča radi još samo tu noć i isto se sutradan zatvara te smo zadnji, uz još jednu skupinu mladih ljudi iz Finske i Švicarske, prespavali u skupnim negrijanim ležišćima na katu. Sutradan ujutro u osam sati, nas devet smo krenuli na ferrata uspon „zahtjevnim spolnim potom“ kroz žrelo do Kranjske koče, pa onda Rudijevom vertikalom do vrha Velika Baba (2127). Oni koji se bolje razumiju u ferrate znaju ocijeniti težinu, dok je meni bez kondicije bila maksimalno teška, bez obzira što je možda srednje težine za bolje utrenirane.

Ali, pružena mi je kao i svima nama čast i prilika osjetiti moć Kamniško-Savinjskih Alpa, divljinu opasnost i snagu alpskog planinskog lanca sjevera Slovenije, tik uz granicu s Austrijom. Posebnu divlju opasnost, ljepotu, snagu tih špiceva, kukova, vrhova osjetili smo na vlastitoj koži spuštajući se s Velike (Koroške) Babe. Naime, nakon odmora i uživanja od pola sata na vrhu, gdje smo zasluženo pojeli slatko­-slane delicije iz ruksaka, točno u podne krećemo nazad uz pomoć vođe puta, tehnologije i prateći znakove. Većina je u svojim glavama već imala iskustvenu predodžbu da će silazak biti nekim laganijim putem jer smo već bili i dosta iscrpljeni tri i pol satnim ferrata usponom, tako da je to iznenađenje spuštanja bio dodatni bonus za eskalaciju osjećaja, kako vanjskih tako i unutarnjih.

I tek sad nastupa pravi adrenalin i potrebna maksimalna koncentracija. Nema osiguranja, a nema ni druge nego nastaviti duž svih tih kukova, vrhova, neosiguranih špiceva, po bridovima stijena duž same granice s Austrijom. Praktički drito dobro obilježenom „mejom“, a što, dragi potencijalni čitatelji, možete i provjeriti na garmin connect karti prijeđenog puta. Dočepali smo se kombija tek nakon tri i pol sata. Nikome tijekom tog silaska nije bilo do fotkanja, jer je svaka nepažnja, na toj liniji koja razdvaja kamen i nebo, Sloveniju i Austriju, mogla biti kobna. Ali, sve je to za ljude. Obilježeno, predviđeno, pa tko voli neka izvoli. I zato nam susjedi već malu djecu uče kako bez straha zavoljeti planinu. Rode se i žive Alpama, pa onda nije čudo da su i jedni od najboljih alpinista u svijetu. I najboljih košarkaša!

Sve u svemu, mi smo se sretno i veselo spustili, opet lijepo i opušteno uživali u vožnji, ručali u putu ukusni domaći gulaš spremljen od divljeg mesa i sretno stigli svojim kućama da možemo „ne odgledati“ dnevnik i druge informativno političke i druge TV predstave nedjeljom popodne i navečer.

Znam da ćemo svi mi, koji smo imali priliku uživati blagodati ovog nevjerojatnog izazova, dugo pamtiti „babe i kukove“. A ja još cijelo vrijeme, dok ovo pišem, razmišljam o onim malim smeđim svinjama, kojima, pored ostalih zanimljivosti obiluje Korzika, koje ukopavaju rupe pored ceste i u njima bezbrižno spavaju. Hoću li ih uopće imati priliku vidjeti iduće godine u lipnju na putovanju u organizaciji Horizonta?

I za kraj, u moje i ime svih nas ostalih, koji ipak imamo, netko veći netko manji staž u visokogorstvu i ferratama, velika pohvala novoj kolegici. Bravo Lidija!

SA