• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

Događanja u Klubu!

Sastanci kluba: 
Utorkom od 19:00 - 20:00
 
Stigle članske markice za 2019.
Učlanjenje: svaki utorak od 19-20 sati u prostorijama Kluba.
 
Visokogorska oprema za posudbu članovima: OVDJE
 
Izvještaj s Korzike ...
DSCN6093
Od 23.06. - 01.07.2018. bili smo na Korzici, planinarili smo i obilazili znamenitosti otoka ... kako nam je bilo pogledajte u foto galerijama Monte Cinto 2720m OVDJE,
Paglia Orbia 2525mOVDJE,
trekking po GR20stazi OVDJE,
posjet Pisi, Bastiji, Corte, Piani i Ajaccio OVDJE.
 
Izvještaj s Kube ...
Kuba izvjestajfoto arhiva
od 27.04.-05.05.2018. bili smo na Kubi, posjetili smo brojne gradove i destinacije, upoznali se sa kulturom Kubanaca ... kako nam je bilo pogledajte u foto galeriji OVDJE, a zanimljivi izvještaj možete pročitati OVDJE.
 
Damavand 5671m
Damavand izvjestaj 1
Zastava Kluba na krovu Bliskog istoka ... izvještaj možete pročitati OVDJE, a fotogalerija OVDJE!

Najava putovanja ...

Kontaktirajte nas...

Horizont VG
Horizont VG
Matije Slatinskog 4
Velika Gorica, HR 10410
Hrvatska
Mobile: +385 91 5064411
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
www.horizontvg.hr
vCard

Brojač posjeta

1001841

03.12.2017. Bašeljski vrh 1744m - zimski uspon

 

3.12.2017.  Bašeljski vrh (1744 )

 

CHili devet od deset

Nedjelja, oko sedam  navečer, po povratku s naše jednodnevne snježne alpske avanture, križamo se na granici s dugačkom  kolonom auta slovenskih registracija. Čuđenje prizorom bi trajalo i duže da se nismo sjetili početka Adventa u Zagrebu. Da, i tako nas naši dragi sjeverni susjedi, zavaljeni u autima obilato napunjenih stomaka raznovrsnim  prigodnim adventskim slatko - slanim zagrebačkim delicijama, podsjetiše na naše prehrambene avanture po selima i zaseocima Slovenije. Ne znam ni kako Renato poznaje sve te skrivene slovenske zaseoke i gurmanske kutke u vidu raznih picerija ili lovačkih gostilni, ali one su, također, dio naših planinarskih putešestvija. I tako, prije samo par sati, svi sjedimo za jednim stolom, jedemo naše mukotrpno zaslužene pizze i gledamo s nevjericom prizor kako naš kolega obilato posipa pizzu najjačim čilijem jačine 9/10 (koji po meni nije za ljude). Očekujemo da se zacrveni ko paprika, vrišti, oblijeva znojem, puše zmajsku vatru, huhče, jauče, lije gorke suze, nasmijava okolinu grimasama….on hladnokrvnog lica bez trunke emocije, sve nas ostavi blago osupnutima. Mora da je odvjetnik. Mi obični smrtnici to ne bismo mogli preživjeti ni u ludilu.

Ipak da se vratim na planirani zimski uspon na alpski vrh Storžić i odmah pohvalim: „Nije uspio!“ Meni osobno već dvaput zaredom. Ali, dvaput je dvaput, a treća je sreća. Zato jedva čekam idući pokušaj, baš zato jer sam ga ovaj put vidjela. Uživo, izbliza. Onako uspravnog, moćnog, velikog, čvrstog, ponosnog. Pola u šumi i gustoj magli, pola u bljesku vedrine. Vrhom probada tamnu modrinu neba, dok mu storžaste stijene griju snopovi crvenila razasutog s obližnjeg sunca.

I nastavila bih ja u ovom tonu, ali bojim se jer ne znam dokle bi me doveo, pa se moram vratiti na priču. Devet planinara visokogoraca u kombiju i još četiri (mlada dama i tri mladića) u osobnom autu, se zaputili na jednodnevni izlet u Alpe da osvoje zimi Storžić (2132).  Međutim, nesporazum oko planinarskog doma nas je slučajno totalno razdvojio, te su četvoro iz auta, samozatajno, netransparentno, uspinjali s istočne, a nas devet pod budnim okom vodičevog fotoobjektiva, sa zapadne strane. Iako nisu, kao niti nas devet, ni oni dotakli željeni impozantni vrh, vjerujmo im na riječ da su se ludo zabavili.

A naša većinska grupa ostavlja, oko devet ujutro, kombi i kreće s pozicije  „Štala tetke Janezove punice“ do Doma na Kališču (1534).  Prolazimo poveću grupu nešto iskusnijih slovenskih planinara koji nas unaprijed upozoravaju da je Storžić u ovim uvjetima preopasan i da su neki zauvijek ostali gore. Kao da im vjerujemo, pa mi smo ipak iz Hrvatske. I tako samouvjereno hitro koračamo uzbrdo kroz šumu, duboki snijeg i maglu, ampak zamah desno, ampak zamah levo te bacajući na momenat pogled na ostatke partizanske bolnice „Košuta“, oko podne izronismo.  

Zatečeni smo vedrinom neba i vrelinom sunca što zapljuskuje kamene stjenke planinarskog doma sagrađenog 1959., a temeljito obnovljenog 1980. Ako to više uopće ikome nešto znači. Ali, ipak mu je signal za mobitel uveden 1992. Ma, bitno je da smo se mi dočepali topline doma, pijemo čaj, kavu, pivo, jedemo hranu iz ruksaka i vijećamo, što dalje. U domu nam govore da ne idemo ipak na vrh. A i mrak bi nas gore zatekao. Splasnuo nam je nekako entuzijazam zbog rizika da netko izgine, a naš vodič zbog bolesti, prehlade, hunjavice ostaje u domu, s još troje, uživajući domske blagodati, dok mlađi kolega dobiva i preuzima odgovornost, vodeći četvoro još narednih dva sata na Bašeljski vrh (1744 ) s kojeg pucaju grandiozni horizonti.

Vrijedilo je hodati po vrhovima mladih borova, vaditi puno puta cijelu dužinu noge iz rupe, u nanosima snijega gdje izviruju.

SA