• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

Događanja u Klubu!

Sastanci kluba: 
Utorkom od 19:00 - 20:00
 
Island 18.-23.06.2017.
Island naslovnica galerija slika
Pk Horizont Vg organizirao je, od 18.-23.06.2017., trekking na Island, otok stvoren vatrom i ledom, gdje je priroda netaknuta, zadivljujuća ... zemlja gejzira i vulkana, geotermalnih izvora i ledenjaka, zelenih rijeka, vodopada ...
Kako nam je bilo možete pogledati fotogaleriju slika OVDJE, a zanimljivu priču možete pročitati OVDJE. Kratki video isjećak s putovanja možete pogledati OVDJE.
 
3. expedicija na Kilimanjaro 5895m
Afrika naslovnica izvještaj
15 članova 3. expedicije na Kilimanjaro 5895m - "krov Afrike" uspješno popelo vrh ... foto galerija slika OVDJE, a priču možete pročitati OVDJE!
 
Bugarska 12.-20.08.2017.
Musala naslovnica
Planinari našeg Kluba i drugih planinarskih Društava popeli vrhove Vihren 2917m i Musala 2925m, foto galeriju slika možete pogledati OVDJE, a zanimljivu priču možete pročitati OVDJE!

Najava putovanja ...

Kontaktirajte nas...

Horizont VG
Horizont VG
Matije Slatinskog 4
Velika Gorica, HR 10410
Hrvatska
Mobile: +385 91 5064411
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
www.horizontvg.hr
vCard

Brojač posjeta

0746037

18.-23.06.2017. Island

 

Nekako u isto vrijeme kad su Hrvati imali kneza Branimira, poduzetni Vikinzi su istražili i naselili najveći vulkanski otok Island. Njihova putovanja bila su duga, opasna i često uključivala pljačkaške posjete Britaniji i Irskoj. Moderna vremena omogućila su nam da Island posjetimo avionom, doduše uz više presjedanja i više od pet sati letenja, a jedina pljačka bile su cijene ugostiteljskih usluga tijekom dugih čekanja na aerodromima (zapravo, te cijene su nas samo lagano aklimatizirale za ono što nas čeka na Islandu).

Prvi nezaboravni dojam je bio let iz mračnog Kölna u sve svjetliju islandsku večer (sunce zalazi oko ponoći a izlazi prije 3 ujutro, tako da „noć“ jedva liči na sumrak). Noć se ipak malo smračila kad smo zaronili u debeli sloj oblaka i sletjeli u kišnu zračnu luku Keflavik, 47 km od našeg odredišta Reykjavika. Kroz kišu i polumrak ipak smo pomalo stjecali dojam o neobičnom krajoliku kojeg čine naslage lave izlivene prije nekih 700 – 800 godina i dijelom obrasle mahovinom koja se na Islandu može naći u600 vrsta. Iza 2 sata ujutro konačno smo, na pomalo kaotičan način, smješteni u prilično luksuzan hotel. Brzo smo zaspali da prikupimo snage za bogati program razgledavanja.

Ujutro, nakon malo kasnijeg doručka (barem za planinarske standarde), minibus s vozačicom – vodičicom Tanjom odvezao nas je u dijelom panoramski, dijelom pješački razgled samog Reykjavika. Grad od cca 120000 stanovnika, s vrlo kompaktnom starom jezgrom, zapravo se može razgledati i pješice. Zanimljiva je kombinacija starih kuća - rijetko drvenih, češće s limenom vanjskom oblogom šarenih boja – i vrlo moderne arhitekture. Stara luka u kojoj su suprotstavljeni kitolovci i brodovi koji vode turiste na promatranje kitova; gradska vijećnica kroz koju možeš prošetati kao turist, bez šaltera i redova za čekanje ali s patkama koje sjede po vanjskim prozorskim klupčicama; zgrada parlamenta s prvim WC-om na otoku; vladina zgrada koju bi naši stupovi društva smatrali premalom za vijećnicu najmanjeg sela; velika, moderna crkva čija arhitektura oponaša vulkanske bazaltne stupove koje ćemo kasnije vidjeti u originalu; sveučilište s ultramodernim zgradama; dječji vrtići gdje su djeca puno na otvorenom bez obzira na vremenske prilike; glavna gradska vodosprema uređena kao atraktivni vidikovac s pogledom na grad i bližu i daljnju okolicu – sve do više od 100 km udaljenog vulkana Snaeffelsa koji nam je poznat iz Verneova „Puta u središte Zemlje“... sve smo to obišli po lijepom sunčanom danu što je, zapravo, rijetkost na Islandu.

Nakon centra grada otišli smo malo južnije do nečega što izgleda kao malo bolje održavana farma, a zapravo je predsjednička rezidencija (predsjednik nas nije pozvao na kavu iako mu to nije strano) i do grada Hafnarfjörðura, poznatog – između ostalog – i po legendama o „nevidljivim ljudima“ – patuljcima, vilenjacima i ostaloj ekipi za koju nije teško zamisliti kako živi u neobičnim formama naslaga lave. Praktično u svakom vrtu možete vidjeti sačuvani dio originalne lave da se patuljci ne bi uvrijedili. S njima nema šale – možda je naše skupljanje komada lave bez prethodnog dogovora uzrokovalo niz neobjašnjivih kvarova i problema s kamerama, mobitelima i slično...

Poslijepodne smo prevezeni praktično cijelim putem natrag prema aerodromu, do atrakcije zvane „Plava laguna“. To nije niti operna pjevačica iz „Petog elementa“ niti film o spolnom sazrijevanju tinejdžera u robinzonskim uvjetima, nego toplice u obliku velikog prirodnog bazena sa mutnom plavo-mliječnobijelom vodom zbog otopljenog silicijevog dioksida i ostalih minerala. Dobrodošlo opuštanje uz pogled na crne vulkanske stijene, i dalje po vedrom vremenu.

Večera u hotelu (vrlo ukusna ali ne baš obilna), šetnja po gradu i odmor za sutrašnji dan... kad nas je opet preuzela Tanja („dotepenka“ iz Švicarske, udana za „lokalnog“ Litvanca) i odvezla na turu po južnoj obali. Dosadna kiša i vjetar nisu izgledali obećavajuće. Južno priobalje Islanda nema niti jedne luke, ali umjesto mahovinastih naslaga lave ima velike travnate ravnice s rijetkim farmama i čestim skupinama ovaca, islandskih konja i goveda. Ravnice završavaju dramatičnim planinskim klifovima koji su nekad zapravo bili obala, ali nanosi brojnih ledenjačkih rijeka i pepeo vulkanskih erupcija nasuli su kilometarski ravni pojas. Danas mostovi omogućuju prijelaz preko rijeka, pa taj kraj više nije toliko izoliran, ali je vrlo rijetko naseljen. Po klifovima se slijevaju brojni vodopadi, a kako se vrijeme smirivalo bilo je jasnije da se iznad klifova nalaze ogromne površine ledenjaka.

Posjetili smo vodopad Skogafoss visok 60-ak metara, i barem malo planinarili do njegovog vrha. Nakon toga smo posjetili „crnu plažu“ Reynisfjara s bazaltnim stupovima i pećinama iznad kojih se gnijezde nebrojene ptice, uključujući „puffina“ – pticu nacionalnu maskotu Islanda, dok se na crnom pijesku lome veliki (i opasni) oceanski valovi. Dalje smo posjetili i najjužnije naselje Vik – seoce od nekih 300 stanovnika koje je najveće naselje u krugu od 70-ak km i bori se za preživljavanje među naslagama pepela i poplavama koje dolaze od vulkanskih erupcija pod ledenjacima. U blizini je i vulkan „neizgovorivog“ imena Eyjafjallajökull koji je svojim pepelom blokirao zračni promet nad Europom u travnju 2010.

Sljedeće zaustavljanje je bilo na dnu ledenjaka Sólheimajökulla, zapravo najnižeg ogranka velike ledenjačke površine Mýrdalsjökull. Ledenjak se, na žalost, svake godine povlači za desetke metara radi zatopljenja. Nismo imali vremena za pravu ledenjačku turu pa smo samo dodirnuli ledenu površinu. Za razliku od nama poznatih alpskih ledenjaka, na Islandu crni slojevi vulkanskog pepela ledu daju drukčiju teksturu. Poslije smo se malo igrali planinara prolazeći stazom iza vodene zavjese slapa Seljalandsfossa, što je vodičica opisala kao priliku za tuširanje.

Treći dan je opet počeo kišom i vjetrom. Prva postaja na turi zvanoj „Zlatni krug“ bio je Thingvellir, nacionalni park na samom rasjedu između američke i euroazijske tektonske ploče i ujedno mjesto gdje se od davnina sastajao islandski „parlament“. Ovaj put nas je vodio Jon Ingvar Arnarsson, pravi Viking, dvometraš duge čupave plave kose i brade. Uživanje u neobičnom ambijentu Thingvellira malo je omeo vjetar koji je podsjetio na slabiju velebitsku buru. Tu smo, konačno, vidjeli i šume i čuli kako se spasiti kad se izgubite u islandskoj šumi: dovoljno je ustati se jer je vegetacija i dalje niska (kasnije smo vidjeli i poneki šumarak „pravih“ jela).

Vozimo se dalje, uz priču o čovjeku koji se obogatio jer je otkrio toplu vodu (pa napravio elektranu i toplanu), do veličanstvenog Gulfossa – „zlatnog slapa“ s dvije kaskade. Dojmu je pomoglo i poboljšanje vremena i zrake sunca, pa smo vidjeli i horizont sa crnim planinama iza kojih se bijelila ogromna ledenjačka kapa Langjökulla, drugog ledenjaka po veličini na Islandu.

Nakon slapa došao je red na Geysir – mjesto po kome su gejziri dobili ime. Među brojnim termalnim izvorima, najveći, originalni Geysir je već nekoliko godina uspavan, ali njegov susjed Strokkur svakih nekoliko minuta izbaci stup vruće vode do tridesetak metara visine.

Povratak drugim krakom zlatnog kruga pokazao nam je vodopad Faxi s građenim „stepeništem“ za losose i obližnjom postajom za razvrstavanje ovaca, biskupsko sjedište Skálhólt s replikom stare katedrale (niska drvena konstrukcija obložena tresetom iz kojeg raste trava) i naselje Hveragerði, poznato po toplim izvorima gdje smo vidjeli ostatke kuće u kojoj se usred dnevne sobe pojavio topli izvor, (neplanirano) kuću našeg vodiča Jona koji se ne boji toplih izvora, te sladoledarnicu (Islandski sladoled je odličan, jedu ga u svim godišnjim dobima, a približno je duplo skuplji od sladoleda na Stradunu).

Večernje šetnje i „noćni život“ bile su vrlo neobične jer nikad nismo osjetili pravu noć, tek neku vrstu sumraka.

Zadnje prijepodne isplovili smo brodom u vode ispred Reykjavika i nakon bliskih susreta s mnogim pticama imali prilike vidjeti kitove – više manjih oštrokljunih („minke“) kitova i jednog ali vrijednog grbavog kita, kojeg smo pratili kroz 4 zarona i vidjeli njegov veličanstveni rep. Zabavila nas je i grupa bjelonosih dupina koji su bili vrlo blizu broda. Iako je općenito vrijeme bilo „promjenivo s mjestimičnim“, naš brod je uspijevao ostajati u sunčanim zonama a ni valovi nisu bili preveliki za ocean.

Poslijepodne je bilo slobodno za „zujanje“ po Reykjaviku; mnogi su posjetili interesantan botanički vrt. Vijeme je „pripeklo“ do nevjerojatno visokih 14 stupnjeva. Za večeru su nam najavili tradicionalnije jelo i dobili smo vrlo ukusnu ovčetinu. Općenito, hrana je uvijek bila ukusna i kao da su svaki dan porcije bile sve veće. Oproštaj od Reykjavika oko 10 sati „navečer“ (i dalje je bilo vrlo svijetlo), kašnjenje leta zbog nevremena nad Njemačkom, pospano tumaranje po Münchenskom aerodromu i šok u Zagrebu zbog velike vrućine i niske efikasnosti novog aerodroma vratili su nas u domaću stvarnost, ali dojmovi ostaju zauvijek. Islandska priroda je stvarno neponovljiva.

SP