• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

13-15.07. grossglockner 3798m

 
 

13.-15.07.2018. – Großglockner (3798 m/nv)

Na isti datum, točno prije godinu dana, ponosno sam pozirala na vrhu Ankogel (3255), kolijevci alpinizma, prvom zaleđenom vrhu Alpa koji je čovjek osvojio davne 1761. godine. Čak i u tom trenutku sam potajno maštala o Großglockneru, najvećoj, neodoljivoj, veličanstvenoj u tom zadivljujućem svijetu planina i ledenjaka Grockner grupe koja je u sastavu Nacionalnog parka Hohe Tauern (Visoki prijelazi). Hohe Tauern je najveći zaštićeni prostor u srednjoj Europi, raznoliko čudo prirode s preko 300 vrhova iznad 3000 m, ledenjacima, ledenjačkim jezerima, vodopadima, velikim alpskim travnjacima, rijekama, potocima. To je prostor gdje obitava oko 10.000 životinjskih vrsta, a ja sam pak maštala o njegovom vrhu i kako ću se jednog dana popeti na njega. Tim više, na Großglockneru se snimao video za „Ohne Dich“, jednu od najdražih mi rock balada, koja je sublimat emocija, baš kao i ovaj naš uspon.

Pohod na Großglockner, planinarski klub Horizont, je ovaj put prvenstveno namijenio kao aklimatizacijsku pripremu za trekking na Kilimanjaro i Damavand, pa sam iznenada upala kao rezervni igrač u grupi od ukupno 18 ljudi, koji u dva kombija polaze u petak, u šest ujutro, iz Zagreba k početnoj točki na parkiralištu Lucknerhaus (1920). Odatle je prvi dan uspon cca 900 m/nv do doma Studlhutte (2802) gdje smo se odmorili i prespavali. Zna se da Horizontove ture obično nisu prosjek, što mi osobno i odgovara, ali ovaj put vidim da nešto sa mnom nije uredu, a pretpostavljam samo umor i iscrpljenost. Kada bih morala birati između dva poklonjena jambojeta ili da mi netko da dekicu i sat spavanja pored staze ne bih nikako razmišljala. Misao o dekici me nekako jedva i dogurala do doma gdje smo večerali i prespavali. Već znam da imam temperaturu, znojim se i tresem od groznice i tuge sto sam donijela konačnu odluku da je ovo moja krajnja točka. Ipak, valjda sam uspjela par sati odspavati i sutradan ujutro sam puno bolje i želja mi možda nadvladava mogućnosti, a nije puno daleko ni Erzherzog Johann Hütte ili Adlersruhe (3454) u slobodnom prijevodu Orlovo gnijezdo ili po indijanski „Mjesto gdje orlovi imaju svoj mir“. Ipak, do visina orlovog mira, treba pregaziti potoke, baciti oko na poneko jezerce, uspenjati s derezama dio ledenjaka, a obećavajuća prognoza, uz iznenadni osjećaj slobode koji daje samo visoka planina, te trenutak spajanja s granitnim stijenama ispod doma, bacaju me u ekstazu. Ma, nikad se nisam bolje osjećala i samo molim boga da mi naš Renato, profesionalac s međunarodnom (UIAA) licencom za vođenje u stijeni, pet puta bio na Grossglockneru, penjao i jugozapadnim grebenom, odnosno smjerom Stüdlgrat, ukaže povjerenje i povede me na vrh. Znam da je objavio da je uspon namjenjen samo onima s iskustvom u penjanju na stijeni s derezama, a ovo je ipak alpinistički uspon, korištenje naveza i bez obzira na moju „darovitost i iskustvo“, u navezu po stijenama nisam bila. A navez je povjerenje i podjela rizika. Hoće li me povesti u svoj navez? U protivnom znam da ostajem u domu, uz dužno poštovanje drugima koje ne poznajem! I, na svu sreću, oko pola jedanaest, evo mene svezane u prvom navezu od sedam ljudi, dok drugi navez od osam ljudi vodi čovjek, koji nije profesionalni vodič, ali je odlučio i preuzima na sebe cijeli rizik vođenja grupe, grupe bez iskustva u penjajnu po stijeni s derezama. Idealno bi bilo da su ipak četiri, a ne dva naveza i da je manje ljudi u grupi, ali što je tu je. Svi smo samosvjesni punoljetni ljudi koji donose svoje vlastite odluke. Jer ovdje je potrebna posebna pažnja i može biti fatalan jedan jedini krivi potez ili korak. Ali, kažu, sreća prati hrabre, a tek one koji žele na trenutak pobjeći od stvarnosti običnog smrtnika u neku drugu dimenziju. I zato moj naklon do poda za hrabrost tima broj dva, gdje su većina bez iskustva uspješno popeli na vrh, i usput, sve ono što se uči u teorijama visokogorskih i alpinističkih škola, ovaj put iskusili u praksi. Uključujući tu, uz nesebičnu pomoć dvojice austrijskih penjača, jedno spašavanje djevojke iz naveza, koja je skliznula sa staze, jer to i čini smisao planinarskog altruizma za razliku od udobnosti koja udaljuje ljude jedne od drugih. Vjerujem da svatko iz tog naveza od osam ljudi, a posebno prvi, najizloženiji opasnosti u navezu, ima svoju vlastitu knjigu emocija i memoriranog doživljenog napora na grebenu, upravo zbog eksponiranosti staze i drugih naveza sa kojima se treba mimoilaziti. I za tu hrabrsot su nagrađeni na vrhu suncem i pogledom, tom mikroklimom velike visine, koja u pola sata, maglu može pretvoriti u kišu, snijeg ili sunce. Onako po zasluzi! Zato, mi, iz naveza Renatove grupe, smo imali gore maglu, možda jer se nismo baš toliko pretrgli. Bez potrebe korištenja osiguranja vezivanjem naveza za metalne šipke, glatko, sladno, brzo, bez ijednog incidenta uz pohvalu vodiča, odrađujemo povjereni nam zadatak. Ovaj put je maestralno odrađen i posao profesionalca vodiča. Jer, čovjek je u odnosu na pravila planine nemoćan i mora poštovati njene zakonitosti. Zbog toga postoji vođa, „general“ s planinarskim iskustvom, karakterom, altruizmom, koji je u stanju na vrijeme prepoznati i prevenirati emocije, spriječiti da se unutanji pojedinačnin konflikti prenose na ostale. Taj autoritet za vođenje tima nije samo iskustvo nego i prirodni dar za postizanje cilja i stvarnje timskih igrača. A na grebenu Grossglocknera sam vidjela raznolikih timova, raznih nacija, a samo jednog individualca, koji bez kacige, naveza, dereza, u kratkim hlačama, obilazi staze i grupe, ne želi gubiti vrijeme na bilo kakvo čekanje. Čak i posmatrati takvu pojavu na rubovima smrtonosnih litica djeluje zastrašujuće, ali to mu je možda stoti put, a voli izazove te vrste.

A naših svih petnaestoro koji smo odlučili doći do vrha smo i uspjeli. Popeli se i živi i zdravi vratili do doma, iskusili i taj komadić sreće koji uspjeh donosi, imali druženje okrijepu, mjerenje pulsa i zasićenosti kisikom.

No, ja sad tek shvaćam zašto mi je puls gore bio veliki. Pa grlila sam, grlila, grlila i ja neodoljivog ljepotana! I to dvaput, i u penjanju i spuštanju. Čim sam mu dotakla onu čvrstu stijenu i zagrlila prvi put onu metalnu šipku, puls se dizao, a osmijeh mi nije silazio s lica. Tko ne vjeruje neka pogleda fotke.

Ova moja priča prvenstveno namijenjena nama koji smo je i doživjeli. Osobno, već sutra želim ponovo na vrh zgodnog Grossglocknera. Uživala sam, nije mi bilo dosta i obećavam si još barem dva tri puta u životu ponoviti uspon. Ako i ne uspijem popeti vrh, barem ću ga izgrliti i izljubiti.

SA