• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

28.-30.09.2018. Sveto brdo 1751m

 

BAŠ NAS BRIGA, JOŠ SMO MLADI

Dragi čitatelju, iako namjera ovog članka nije da bude novinarski, ipak će se svojim stilom uklopiti u moderne trendove novinarstva. Naime, njegov sadržaj neće imati nikakve veze sa naslovom, iako će neki upućeni ipak znati poveznicu… :)) 

E, pa da krenemo od početka. Petak, 28.09.2018. prekrasan jesenski dan, upravo rođen da se radno vrijeme skrati za par sati i da se već u 16.00 krene put Velebita i njegovog najpoznatijeg i najpopularnijeg dijela NP - Velike Paklenice. Dug put iz Gorice i Zagreba dijeli nas do našeg odredišta, posebno kad se u vrijeme „rush hour-a“ u cijelu priču uplete i zagrebački gradonačelnik sa rekonstrukcijom remetinečkog rotora. Ipak, već oko 17.15 evo nas na naplati Lučko i krećemo ... sada za ozbiljno.

Uz kratko zaustavljanje na Ziru, u 20.20 već smo započeli iskrcavanje opreme na završetku asfalta u srcu NP-a. Obzirom da su dani u ovo doba godine već znatno kraći, iako još vrijedi ljetno računanje vremena, najvažniji rekvizit su svakako bile planinarske naglavne lampe. Nekoliko mračnih slika uz kombije za početak ekspedicije i polazak u dubinu Pakleničkog raskola prema cilju današnjeg dana – Ramića Dvorima. Dva sata dobrog hoda kroz mrak, kojeg su parala svjetla naših lampi te tišinu koju je narušavao samo naš razgovor i povremeni lagani šum lišća na toplom vjetru promjenjivih smjerova, a koji je najavljivao da bi se Vakuline prognoze mogle obistiniti i da će uskoro zaburiti. U jednom trenutku neki čudni zvukovi, ušutjeli smo osluškujući što to dopire do nas iz mrklog mraka – znate onu o strahu i velikim očima – kad ono samo običan izvor vode koji obuzdan vodovodnom cijevi na mahove izbacuje mlazove vode i pritom se čudnovato glasa.

Redali su se kraj nas u noći Anića kuk s desna, Manita peć s lijeva, pa potom Lugarnica i planinarski dom Paklenica s lijeva i eto nas ubrzo do cilja. Marijo je organizirao doček uz piće dobrodošlice, a ubrzo potom slijedi raspored noćenja i odlazak na počinak. Ujutro nas čeka zahtjevna tura do Svetog Brda i natrag.

Subota u Ramićima je osvanula kao prekrasan i vedar jesenski dan, a samo je bura svojim udarima kroz krošnje drveća remetila mir i tišinu, najavljujući da nas na današnjem pohodu čeka jedno vjetrovito iskustvo. Točno u 7.00, kako je raspored i nalagao, skupna fotografija na terasi i polazak. Prva etapa uspona protekla je u razgovorima o uobičajenim planinarskim temama, kratkim odmorima za skidanje viška odjeće, kretanju čas ovamo, čas onamo, ne znajući u svakom trenutku pravog puta u stoljetnim bukovim šumama Paklenice. Nije to lutanje nimalo umanjilo užitak boravka u prirodi, jer ipak su, upravo te bukove šume na području NP Paklenica svrstane lani na Popis Svjetske baštine UNESCO-a. A di ćeš veće sreće, od gubitka orijentacije u svjetskom spomeniku prirode. Unatoč svim izazovima koji su nas putem snašli, više od polovice grupe sa skupne fotografije s početka ovog odlomka, uspjelo se od prve, najkraćim putem, domoći Ivinih vodica i prvog dužeg odmora.

Svjesni svojih granica, troje zrelih planinara odlučuje nastaviti put do bližeg odredišta, Vlaškog grada, dok se nas šest odvažnih, unatoč činjenici da nas nastavak puta vodi izvan šume u puno veću izloženost buri, odlučuje nastaviti prema glavnom cilju. Red oštrog uspona, pa red bure, pa onda oboje istovremeno i eto nas nadomak odredišta. Odjednom, iz magle neočekivan susret sa dvojicom planinara iz naše grupe koji su već u silasku s vrha. Oni su nošeni svojim iznadprosječnim kondicijskim mogućnostima nekim okolnim putem već došli do vrha i daju nam zadnje upute za snalaženje u oblaku koji nas okružuje sa svih strana. Bura na završnoj dionici uspona je toliko žestoka da je razumno bilo upitati se „što je nama ovo trebalo“?

Ipak, želja za dostizanjem cilja, sve je jača i više nema odustajanja.

Još samo par koraka i evo nas – magla, oblaci, olujni udari bure, devastirana obilježja na vrhu Svetog Brda i pogled od kojeg zastaje dah – možeš misliti!!!! (možda neki drugi puta). Peti vrh po visini u Hrvatskoj je osvojen, za neke iz grupe opetovano, za autora ovih redaka prvi puta, nadam se ne i posljednji. Kratko zadržavanje za potrebe par maglovito mutnih fotografija i brzi povratak u vedrinu koja se prostire samo stotinjak metara ispod nas.

Silazak prolazi u ponovnoj borbi s burom, no iz nekog realno neobjašnjivog razloga čovjek se osjeća zadovoljnije, pogled na Velebitski kanal i zadarsko otočje u daljini sada su nekako još ljepši. Ponovni povratak u šumom zaštićeni dio puta donosi značajno olakšanje. Slijedi susret s dijelom grupe na Ivinim vodicama i nastavak ekspedicije prema polazišnoj točki. Dan je debelo zašao u drugu polovicu težeći prema smiraju, kad smo ugledali kamene kuće Ramića Dvora iz kojih se širio zamamni miris raznih delicija. Mi smo od svega ponuđenog izabrali poznati Marijev grah, a iza toga se kratko podružili u prepričavanju dogodovština proteklog dana i polako se razišli na počinak. Barem oni koji su za isti imali uvjeta, jer se u Dvorima paralelno s našim boravkom odvijala i proslava jednog rođendana, koja je potrajala dugo u noć, ne ostavljajući puno vremena i mogućnosti za miran san.

Bez obzira na sve, svanulo je i nedjeljno jutro, koje je za našu grupu značilo napuštanje rezervata biosfere i povratak na početnu poziciju gdje su nas čekala naša prometala za povratak u realnost.

Unatoč buri i svim naporima koji su nas u proteklih dan i pol snašli, atraktivni krajolici i netaknuta priroda napunili su nam baterije, osnažili duh i dali nam novu snagu da u vrevi svakodnevice izdržimo do slijedećeg planinarskog izleta.

DZ