• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

21.-29.07. EKSPEDICIJA DAMAVAND 5671m

EKSPEDICIJA DAMAVAND 5671m

Jednog ranog prosinca prije par godina, pri povratku sa Sri Lanke za Zagreb, proletjeli smo iznad Damavanda. Pogled na njegov stožasti vrh prekriven snijegom, kako se zrcali u tirkiznom jezeru Lar, bio je sasvim dovoljan. Odmah sam znala da ću uskoro pohoditi ovu moćnu planinu. Jer ne doći na tako magično mjesto za mene bi bilo kao ne disati.

Uvijek učim od svake planine koju pohodim, no čim sam započela organizaciju uspona znala sam da će to ovaj put biti nešto posebno... Medvednica me svaki put iznova uči radosti življenja... Adamov vrh učio me ne-osuđivanju i oprostu... Etna mi je pokazala kako je život prisutan u meni, onaj isti život prisutan u svemu što diše, podsjetila me da sva živa bića gledam tako... Kilimanjaro me učio povjerenju u sebe i druge... o zajedništvu... no Damavand... Damavand je otvorio sasvim novo poglavlje u knjizi Života... svakom interakcijom sa svakim živućim bićem na svojim obroncima učio me otvaranju srca i snazi ranjivosti. Vrh nisam osvojila. Popela sam se na njega. On je osvojio mene. A kulminacija interakcije s ovim predivnim vulkanom i svim živućim na njemu dogodila se jutro nakon spusta s vrha, u drugom baznom logoru na 4200m, kad su me domaći s planine iznenadili rođendanskom tortom sa svijećicama, pjesmom i savršenim poklonom: kamenom s planine pretvorenim u predivan privjesak za ogrlicu. Ljudi... planina... kamen... pjesma... radost življena i nadasve ZAHVALNOST za sve doživljeno i proživljeno. To je to. To je Damavand!

Tekst: Edita Ciglenečki

O DAMAVANDU, IRANU I USPONU

O Damavandu
Damavand je vulkanska planina smještena u sjevernom Iranu. Pripada gorju Alborz gdje se sa sjeverne strane nalazi Kaspijsko jezero, dok je 70 km južno od vulkana smješten Teheran kao glavni grad Irana. Vrh Damavand sa svojih 5671 m najviši je vrh Irana i Bliskog Istoka, te je ujedno i najviši vulkan Azije. Grupa od pet planinara iz Hrvatske ispenjala je navedeni vrh u četvrtak, 26.07.2018. godine.

O Iranu
Tesko je opisivati zemlju kao što je Iran. Vjerujem da bi se mnogi složili samnom u izrazu: "Nevjerojatna gostoljubivost", odvest će te kući i nahraniti kao da ste rod rođeni iako se uopće ne poznajete. Pred polazak tako su mi opisivali Iran i irance i doista u to sam se i osobno uvjerio već tri sata po dolasku u Teheran. Naš agent koji nas je pokupio rano ujutro s aerodroma, te hotel u koji nismo mogli ući prije deset sati rezultiralo je odlaskom kod njega kući na kolače, čaj, kavu pa čak i grožđe koje je usput kupio za nas. Ne može se svaki dan doživjeti ovakovo gostoprimstvo, koje doista nije završilo samo na ovom primjeru nego i nizu drugih, sličnih, za vrijeme našeg boravka, i zato toplo preporučam posjet Iranu.

O usponu
Disciplina, kondicija i poštivanje visinske bolesti najlakši je način za ispenjati vrh preko 5000 m. Nas 5 planinara iz Hrvatske i dva vodiča iz Irana vrlo brzo smo se uklopili. Ono što nam se u prethodnom obroku nije sviđalo, s dobivanjem visine bilo nam je fino i ukusno. U prvom baznom kampu na 3020 m, te odrađene aklimatizacije do 3500 m, na spavanje smo pošli uz puno smijeha i šale na račun mister Bina i njegovog planinarenja, te se još jednom uvjerili da ti za sreću i veselje doista ne treba luksuz.

Narednog dana startali smo prema drugom baznom kampu na 4200 m. Polako smo dobijali na visini, dok su nam koraci bili sve sporiji. Visinska se primjetila na svakom od nas iako smo uporno tvrdili da se osjećamo super. Dolazak podno snijega, hladnoća koju osjećamo te utjecaj visinske bolesti mijenja nam raspoloženje. Svjesni smo da najteži dio tek slijedi, dodatnih 8 sati hoda do vrha te novih 1450 m visinske razlike koja je pred nama pa onda još i spuštanje nazad do kampa.

Ispred nas je novo jutro, zadnji aklimatizacijski uspon do 4800 m pred sutrašnji završni uspon. Doručak je u skladu s visinom na kojoj se nalazimo: lepinja (Nan) zamjena je za kruh, malo pekmeza, malo sira i crni čaj... mislim si kako s ovim kući ne bi mogao ni dva reda kukuruza okopati, a kamoli ispenjati preko 5000 m, a uz to još za popodne najavljuju i snijeg. Budimo se u 4 sata ujutro, mislim da sam nešto odspavao, ali zapravo nema tu nekog pravog sna. U 5 i 15 spremni ispred doma, slikamo se i krećemo. Vjetar puše s vrha prema nama i nosi miris sumpora. Sumpor je zapravo cijelo vrijeme prisutan, jer na vrhu konstantno izbija oblak sumporne pare. Oko 9 h prelazimo 5000 m. Koraci su sad doista usporeni i teški. Nedostaje zraka. Pravimo malu pauzu, ali miris sumpora sve je jači, te nas tjera na hodanje. Uz stazu sve je više onih koji sjede i drže se za glavu -  visinska. S njom nema šale. Nama ide dobro. Kamran, naš vodič,  koji je ujedno i član iranskog nacionalnog planinarskog tima, govori da za sad imamo izvrsno vrijeme uspona. Promatram svoje noge koje se jedva kreću, glava me boli od sumpora. Znate kako boli kad se napijete vina sa puno sumpora, e a ovdje je to isto tako samo što se napijete sumpora bez i malo vina. Pita me Parastu: "Možeš li Igore?" Ma šta mogu li, krepan sam i ne mogu, ali svi hodaju pa hodam i ja, a onda se dosjetim one slavonsko-srijemske i na 5300 m zamolim ju za ples. Takav odgovor nije očekivala, ali se brzo izvukla i rekla, na vrhu ćemo plesati. Na 5500 m radimo zadnju pauzu jer je na vrhu previše sumpora. Kamenje je bijelo žute boje, a naš uspon doista sve teži i teži. U jednom trenutku Parastu govori da imamo još 2 minute, i doista pred nama se uskoro ukazuje grotlo vulkana koje je prekriveno snijegom. Na vrhu smo,  suze radosnice vide se na svakome od nas. Grlimo se i smijemo. Prilazim do Parastu i ponovo molim za ples. U tom trenutku se na vrhu Damavanda vjerojatno po prvi put zaplesala i zapjevala ona dobra: "Dunave, Dunave, kraj tebe mi srce moje ostade...". Pet hrvatskih planinara: Majda, Edita, Vesna, Dražen i Igor ostvarili su svoj san i posjetili krasan Damavand.

Do ponovnog uspona sa štovanjem!

TekstIgor Mihelić, HPD „Vučedol“ Vukovar

Fotografije: Edita Ciglenečki i Igor Mihelić