• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

17.-18.11.2018. Sella Nevea - Monte Bila pec 2146m

 

17.-18.11.2018. Sella Nevea, Bila Pec (2146)

Ovaj dvodnevni visokogorski izlet, svaki dan po šest sati esencije planinarske aktivnosti, premašio je sva moja očekivanja u pozitivnom smislu, a vjerujem da se slaže i naš vodič, tri stalna kompanjona te Andrija, Ivan, Domagoj i Davor. U ta dva dana, sve dobro što se moralo poklopiti i desiti, od vremena na dalje, poklopilo se. Ispreplele su se najljepše emocije doživljaja sa slatkim poteškoćama sva tri uspona (ferrata i dva vrha) i fascinantnom florom i faunom koja nas je ta dva dana okruživala. Uspomena se već ugravirala u arhivama naših glava za sva vremena. Ovo govorim u ime svih nas, jer smo emocije, ushićenje i zadovoljstvo cijelo vrijeme međusobno i dijelili, a standardna devijacija različitih mišljenja o doživljajima ovog izleta je beznačajna.

U subotu oko deset ujutro kombijem prelazimo mostić iznad rječice Save Dolinke, koja se onako golublje siva, pjenušavo provlači ispod njega, da bi ubrzo nizvodno dobila tirkizni preljev od Triglavske Bistrice. Nakon što smo svi, u svrhu treninga i zagrijavanja, uspješno savladali prilično zahtjevnu sportsku ferratu Mojstrana (C/D), izmamili smo osmijeh i zadovoljstvo na vodičevom licu. A s vrha ferrate pogled mi ide na ušće spomenutih rijeka gdje se miješaju palete najljepših sivih i tirkiznih nijansi. Onako zadovoljna, lagano se spuštam do kombija i skidam s odjeće penjačke instalacije. Posjedali smo u kombi i jednoglasno odlučili da skoro svi idemo na opcionalni uspon do vrha Kumlehova  glava (1788). Kratka vožnja izvrsnom cestom od Mojstrane do Mihovog doma na Vršiču (1085) odvraća mi uvijek pogled na vragolije pjenastog gorskog potoka smiješnog naziva Pišnica. U Mihovom domu, koji nam postaje sve češća destinacija za prenoćište, pijemo kavu, ostavljamo višak stvari, zauzimamo krevete i krećemo kombijem do Koče na Gozdu (1226) odakle počinjemo dogovoreni uspon. „Staza je neoznačena jer se čuva samo za posebne goste“, pitam se, dok se na kraju kolone, s mukom, natovarena nepotrebnim stvarima i nepotrebnom odjećom, uspinjem priličnom vertikalom, kroz šumu ariša, bora ili neku drugu šumu?…ma imamo u grupi i eksperticu za šume pa ću saznati i to. No, čim smo popeli na ogoljelo tjeme, ne tako velike glave od Kumleha, čula sam uzvik jednog Ivana: „Brutala! Ono što sam ja osjetila nije bila brutala, nego je bila obersupermagagigaextra brutala. Sva moja penjačka muka zaboravljena je u sekundi. U muzeju sam najljepših kamenih skulptura koje se čine nadohvat ruke. Mala Mojstrovka, Jalovec, Mangart, Špik, Škrlatica, Razor, Prisojnik nisu više samo vrhovi grebena Julijskih Alpa, nego, do savršenstva milijunima godina, rukama Zemlje planete, klesana umjetnička djela.  Ovaj subotnji vrh je inspiracija za poduži tekst, ali ostala nam je nedjelja i uspon na Monte Bila Pec (2146), koja nimalo nije zaostajala u atraktivnosti.

Dakle, ujutro u sedam se vozimo prema Sella Nevea (1170). Google mi naziv mjesta prevodi kao Sedla u snijegu. To je skijalište u Italiji koje je spojeno skijaškim stazama sa najvišim slovenskim skijalištem Bovec Kanin, a poznato je po ćudljivom vremenu i prekrasnom pogledu za lijepa vremena. Kaninski greben, koji razgraničava dvije države i spaja dva skijališta, smo gledali s vrha Bila Pec, a ćudljivo vrijeme i minusi od 4 do  14, su nam davali dodatni vjetar u leđa, te smo tih hiljadu metara u visinu prošišali i na vrhu bili pola sata ranije od predviđenog vremena. To ujedno znači da izlet i nije bio, cvjetići, leptirići, fotkice i smješkići, već ozbiljan težak uspon sa svim elementima visokogorstva u danim vremenskim uvjetima.

Prvi dio puta do vrha, ostavljajući iza leđa čarobni krajolik doline, smo penjali po nezgodnom kamenjaru skijaške staze. Usput smo imali i hladnu umjetnu zimsku varijantu mećave koju je stvaralo petnaestak upaljenih snježnih topova ispod kojih smo prolazili. Na žalost, planinarski dom Gilberta, do kojeg, pomalo promrzli dolazimo, nije radio, te okrjepa u formi čaja nam ostaje samo pusta želja. Ali zato ne gubimo vrijeme i brzo dolazimo do ostataka talijanske vojne utvrde iz Prvog svjetskog rata i pripadajućeg joj tunela u stijeni odakle počinjemo uspon po stijenama do vrha Monte Bila Pec. Ova vapnenačka stijena trokutastog oblika, stvarana isto milijunima godina tektonskim procesima u prošlosti, ima nevjerojatnu, impozantnu, ravnu vertikalnu stijenu za penjanje naziva „Katastrofala“, što ostavljamo za idući izlet. Ali, kad bi se zafrkavali! Sam pogled na nju izaziva strahopoštovanje, a Jože Rozman, alpinist iz Tržiča, koji ju je prvi savladao, poginuo je u želji da osvoji himalajski vrh Kangčendzenge (8586 m). Uz svu čast koju zaslužuju vrhunski svjetski alpinisti, nezamislivo mi je, kao običnom smrtniku, koji se na trenutak na vrhu Bila Pec osjeća besmrtno pri bacanju pogleda u daljinu, čak do Dolomita, da netko može život posvetiti ekstremnom alpinizmu, opasnom i teškom sportu koji probija granice strasti. Strasti nama nije nedostajalo kada nam se topila čokolada kojom nas je sve na vrhu počastila Lili.

Doduše i Renato je častio i to cijelim sendvičem sa šunkom. Spuštali smo se drugom stazom kroz šumu i pred kraj puta, pametna pitoma umiljata debela lija nije nam dala proći puteljkom dok je nije počastio.

SA