Nedjelja 17 Stu 2019
Priča: uspon na Sveto brdo 1751m

Velebit : Sveto Brdo 1751 m 8./9. Lipnja 2013.

Sasvim je logično za očekivati da se na penjanje na jednu od najljepših naših planina kreće s velikim putnim torbama i koferima na kotačiće. Posebno su korisni ovi kotačići jer kofer neizmjerno lakše posakuje po velebitskom kamenjaru od torbi koje moraju nositi „šerpe“.

I tako smo mi iz Horizonta gledali s upitnicima u očima naše prijatelje iz PD Napredak kada su se kod Lisinskog počeli ukrcavati u „autobus“. Zna se da smo mi iz Horizonta asketski tipovi koji, kako su primjetili iz Napretka, izdrže uspon uz jednu paštetu. Napredak se ipak htio počastiti sa šaranima, pohanim šniclima i pristojnim količinama okrijepe. No to dakako treba i nositi.

Nakon konzultacija s predsjednikom Frankom, razočarano su primjetili da će ipak torbe i kofere na kotačiće ostaviti u autobusu, koji ih pak neće pričekati kod doma. Naime ni vozaču se nije htjelo samome nositi taj teret po kanjonu Velike Paklenice do Ramića dvora gdje smo trebali prespavati.

Stisnuti kao sardine jurili smo autocestom 80 km/h i prestizali sva vozila koja su su stajala u zaustavnom traku. Napredak je čak na jednom mjestu primjetio da vozač ne bi trebao tako juriti, jer su na tom dijelu autoceste česti i presretači. Uglavnom stigli smo rekordnom brzinom do početka naše staze kod sv. Roka s Ličke strane, iako su na programu puta polazište bile Dušice. Za sve one koji znaju gdje su ta dva mjesta, znat će kolika je visinska razlika i kako su nas zeznuli.

Ništa ne znajući počeli smo uspon po šumskom putu misleći da to Sveto brdo i nije nešto jako teško za osvojiti. Malo smo se uozbiljili tek kada smo uz stazu ugledali crvene pločice s mrtvačkim glavama i upozorenjem – Oprez mine! Uglavnom nitko nije išao na wc dok smo prolazili kroz taj dio šume. Poslušno smo koračali jedni iza drugih i brojali crvene pločice. Nakratko smo na jednom izvoru obnovili zalihe vode, a onda je počeo strmiji uspon, nagovjestivši kakva nas staza zapravo očekuje. Tu se vidjelo da su se neki prilično zeznuli s kubikažom ruksaka koji su nosili na leđima. U očima im se vidjela zavist pri pogledu na nas s upola manjima.

I tako smo napokon nakon nekoliko sati hoda došli do Dušica 1200 m, a ispred nas je puknuo pogled na Sveto brdo 1751 m. Prva je reakcija – nema šanse da se popnem gore, a onda se malo sjedneš i odmoriš noge, pa ti se čini da bih ipak mogao/la...

Renato nas je gonio da idemo što brže, jer se bojao da će nas sunce spržiti na ravnom prostoru do podnožja Svetog brda. Noge su nam se plele, a srca nam lupala dok smo žurili što smo brže mogli! U dobar je čas oblak zakrio sunce i dao nam mogućnost da se po sjeni penjemo prema vrhu. To smo i iskoristili.

Vukli smo se po kosini Svetoga brda. A trebalo nam je i vremena. Neki su poskakujući došli do vrha, a drugi su malo po malo svladavali metre odmarajući se na sjenama uživajući u pogledu na more i Liku. To nam je dalo poticaj za dalje i dalje i dalje...

U jednom sam trenutku ugledala štapić koji velikom brzinom bježi od mene. Malo sam bolje pogledala i skužila da je to poskokić. Za konzultaciju sam pozvala gđu. Dubravku koja je moje sumnje potvrdila. Poskokić se stalno osvrtao, gledao gdje sam i dizao prašinu oko sebe. Uglavnom gđa. Dubravka je upozorila da bi uz poskokića mogla biti i njegova mama pa smo krenule dalje.

Napokon smo nakon nekog vremena stigli na vrh Svetog brda (1751m) i – naravno – u trenutku zaboravili svo lupanje srca, bol u nogama i umor koji smo osjećali dok smo se penjali. Pogled je vrijedan svakog truda. Neprocjenjivo. Pred tobom se prostire cijeli Velebit, Jadransko more, Lika. A vrijeme..... da smo tražili nismo mogli dobiti bolje, bilo je izmišljeno za nas. Iznad Vaganskog vrha i Paklenice, te južnije od nas oblaci i gromovi, pada kiša. A iznad nas vedro i sunčano, uz mali vjetar sasvim dovoljan da te rashladi i razbistri. Predivno.

Polako su počeli pristizati i drugi, a na kraju su se Damir, Mate i Renato spustili i ponijeli ruksake zadnjima i tako im pomogli da se popnu na vrh i podijele veselje s nama ostalima. Stvarno vrijedno zahvale i poštovanja.

Onda smo se posvetili popravljanju ploče s 10. Božjih zapovijedi. Nismo sigurni je li ju razorio udar groma ili ljudska ruka. No Marko, Mate, i ja bacili smo se na prikupljanje komada i sastavljanje razorenog i uspjeli smo. Najviše ljuti od svega toga ljudska glupost onih, koji su između 3. i 4. Božje zapovijedi uspjeli ugurati svoja četiri imena i poruku da su došli iz Ciste... (neke).

Na vrhu smo se zadržali dosta dugo, a do Ramića dvora bilo je još četiri sata spuštanja po Velebitu. I opet smo malo po malo uz stanke krenuli prema dolje. Odvojili smo se u dvije grupe. Žene i trojica muškaraca u jednoj, te ostali muškarci s onima kojima je bilo teže, u drugoj grupi. Stigli smo do skloništa Ivinih Vodica (1250 m), opet predahnuli i nastavili dalje da nas ne uhvati mrak u šumi, što je dosta nezgodno, ali mi smo bili sigurni u sebe, jer smo imali dovoljno lampa.

Nakon sati kotrljanja, klizanja i padanja u potok, te bolova u nogama, koljenima i stopalima.... dočekali smo noć u šumi – idila! Odmah smo povadili naše lampe iz ruksaka spremni za noćne izazove. No.... pokazalo se da od desetak lampi na kraju rade samo tri. Tada smo naučili kako nije loše nositi rezervne baterije, bez kojih lampe – znamo - ne rade! I tako smo nas trinaest s jednom lampom na početku, jednom u sredini i jednom na kraju kolone „napipavali“ stazu.

„Pipanje“ staze je potrajalo do 22 sata i 20 minuta kada smo, iscrpljeni ali sretni, banuli u Ramića dvore gdje nas je dočekala glazba i vesela grupa slovenaca. Treba reći da smo ujutro krenuli oko 10 sati i 20 minuta - dakle na putu smo bili oko 12 sati i preživjeli. Za svaku
pohvalu! Druga je grupa stigla sat vremena poslije nas.

Bacili smo se na grah s kobasicama i špekom, zadovoljno mljackali i pili domaće rakije i gemište u društvu živopisnog vlasnika i njegovog kuhara. Neki su za još jednu čašu kvlitetne medice čak i prali suđe u 23 sata. Prepričavali smo što nam se sve dogodilo kad smo bili razdvojeni, a kad su nam se oči lagano počele sklapati od umora polako smo pali u krevete i zaspali.

Ah - jutro na Velebitu... Oko nas kamene planine prošarane šumom, cvrkut ptica, vedro plavo nebo, sunce se diže, sve miriši po cvijeću i ljekovitim travama. Žamor odmorenih planinara uz doručak na drvenom stolu ispod lipa. Nikome se ne da doma, svi se kunu da će se vratiti i ostati barem nekoliko dana. Dodajemo oduševljen zapis u knjigu dojmova, a izdvojila bih i jedan iz lipnja 2013. koji je napisao netko iz PD Panj. Obratite pozornost drugi put!

Put od 2 i pol sata je pred nama. Polako se spuštamo po kamenoj stazi uz rječicu. Uživamo u hladovini. Zastajemo, slikamo, gledamo litice... Spuštamo se u Paklenicu, a „autobus“ je tamo – čeka nas. Koje veselje, ne moramo hodati sve do ulaza! Brzo se presvlačimo, utrpavamo u „autobus“, ne smeta nas gužva, vrućina i prenatrpanost.

Stižemo do Starigrada i jurimo prema plaži na kupanje, odmaranje, sunčanje... Poslije odlazimo na ručak i još kavica pred polazak. Krećemo. S nostalgijom gledamo prema Svetom brdu i čudimo se što smo sve prošli, padamo u san.

A onda odjednom kočenje i stajanje na ugibalištu. Što se dogodilo?! Nije pukla guma idemo dalje. Opet kočenje i zaustavljanje na ugibalištu. Puknuo je nosač remena i ne idemo više nikuda s „autobusom“. Vozač pokušava dogovoriti zamjenski prijevoz. Mi sjedimo, smijemo se – ne vjerujemo što se dogodilo i dogovaramo kamo ćemo prošetati dok čekamo novi bus. Kad evo ti jednog pristojnog vozača Autotransa, koji se dogovorio s našim da nas preuzme do Zagreba. Mi opet ne vjerujemo, neki nisu stigli niti popušiti cigaretu, a već se utrpavamo u novi bus - kakav bus?! To je bio Space Shuttle u odnosu na naš kombi. Koji smo mi sretnici! U busu je bilo najviše studenata povratnika koji su sjedili raštrkani, pa je svatko od nas „dobio“ svojega. Još smo i ranije došli do Zagreba, jer bi u protivnom u našem kombiju opet prestizali samo one koji bi stajali u zaustavnom traku.

Nakon svega pitanje, bismo li ili ne bismo sve to ponovili – ne znam, ali sam prilično sigurna da ćemo opet krenuti u sličnu avanturu. Mislim da smo mi, PD Napredak i PK Horizont VG, dobitna kombinacija.

A.K.

 

Događanja u Klubu

FILMSKE VEČERI I PREDAVANJA
01. srpnja 2013. s početkom u 20 sati
Projekcija slika i filma s ture po Crnoj Gori 21.-25.06.2013.
Predavač: Renato Milovski

NAJAVE EXPEDICIJA i PUTOVANJA ...

PUTOVANJE NA VRH  ...
Crna Gora: NP Durmitor - Bobotov kuk 2523m
21. - 25. lipnja 2013.                                      više ...
.
EXPEDICIJA:
1. Expedicija na Kilimanjaro 5895m
12. - 23. srpnja 2013.                                        više ...
.
PUTOVANJE NA VRH ...
Irska: Corran Tuathail 1041m
11. - 19. srpnja 2014.                                      više ...
.
EXPEDICIJA:
2. Expedicija na Kilimanjaro 5895m
11. - 24. srpnja 2014.                                      više ...
.
PUTOVANJE NA VRH ...
Makedonija: Golem Korab 2764m, Pelister 2601m
Grčka: Olimp - Mitikas 2918m
08. - 17. kolovoza 2014.                                    više ...
.
EXPEDICIJA:
Everest Base Camp trekking
Nepal
2015.                                                                     više ...

Iz arhiva Kluba

11.05.2013.
Održan tečaj na Okiću: "Vie Ferrate", slike s tečaja možete pogledati OVDJE, a kratki film OVDJE!
25.11.2012.
Povodom Dana Kluba izdali smo godišnjak o radu Kluba! Godišnjak u pdf-u možete preuzeti OVDJE! (13,7Mb/160 str.)
12. 11. 2012.
Održano predavanje o planinarskoj opremi Prezentaciju u PowerPoint-u možete pogledati OVDJE!
21.05.2012.
Održano predavanje "Planinarenje i zdravlje"
Prezentaciju s predavanja pogledate OVDJE!
16.04.2012.
Održano predavanje: "Estetika fotografije"
Prezentaciju s predavanja pogledajte OVDJE!
07.01.2012.
Završio tečaj: "Zimska škola planinarenja"
Izvještaj s tečaja možete pročitati OVDJE!
Tečaj u slici:  OVDJE