• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

Događanja u Klubu!

Sastanci kluba: 
Svaki utorkak
od 19:00 - 20:00
 
02.07.2019. sastanak putnika za Kilimanjaro s početkom u 19:30 sati ...
 
16.07.2019. sastanak putnika za Grčku s početkom u 19:15 sati ...
 
Učlanjenje: svaki utorak od 19-20 sati u prostorijama Kluba.
 
Visokogorska oprema za posudbu članovima: OVDJE
 
 
 

Najava putovanja ...

Kontaktirajte nas...

Horizont VG
Horizont VG
Matije Slatinskog 4
Velika Gorica, HR 10410
Hrvatska
Mobile: +385 91 5064411
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
www.horizontvg.hr
vCard

Brojač posjeta

1083670

Kilimanjaro 5895m

Radio emisija: "Prstom po globusu"
Priča naše članice expedicije, Željke, o usponu na Kilimanjaro 5895m,
Link: OVDJE!

------------------------------------------------------------------------------------------------------

  

Priča Ane Krois:

Ekspedicija na Kilimanjaro 5895m, 12. - 24.07.2013.

Za Gogu i Vilija.

Kada putujete u Afriku očekujete da će i u zimskom periodu biti, ako ne vruće, onda barem ugodno toplo. Prevarili smo se! Uglavnom smo se smrzavali. Sigurna sam da je mnogima bilo žao što nismo uzeli još jedno toplu vestu ili flis.

Daleko je Tanzanija. Put je dug. Mi smo do tamo i nazad putovali u svakom smjeru oko 24 sata. Iz Zagreba smo letjeli, preko Budimpešte do Dohe. A u Dohi smo oko 7 sati čekali let za zračnu luku Kilimanjaro. Tih se sedam sati odužilo, jer se nismo mogli pošteno leći na sjedala u „čekaoni“. U neko su doba klima uređaji tako „ohladili“ prostor da smo se probudili s plavim ustima. Vjerojatno su nas htjeli potjerati, ali nisu uspjeli. E, tu su prvi put do izražaja došli Qatar Airways pokrivači iz aviona - od milja zvane Qatar dekice. Pokazalo se kasnije da su dekice najvažniji dio planinarske opreme.

Kada smo sletjeli na Kilimanjaro zračnu luku, čekalo nas je još malo birokratskog posla. Viza, slikanje, otisci prstiju. Pomirili smo se s time da ćemo se načekati, ali... sve je to već dobro uigrano. U nekoliko smo trenutaka bili „administrativno obrađeni“.

Prvi dodir s Tanzanijom bila je jednosatna vožnja od zračne luke do Moshija, grada podno Kilimajara u kojem smo bili smješteni. Iznenađenje i nevjerica u našim očima. To je drukčiji svijet od našeg. Svijet u kojem ćemo provesti sljedećih 11 dana. Izazovno! Crvena zemlja i prašina. Posađene parcele s kukuruzom dokle ti pogled seže. Nizovi malih prodavaonica. Mesnica na „izvol´te“ s dnevnom ponudom. Trgovine sa „svim i svačim“. Suveniri. Namještaj – kreveti i fotelje uz cestu. Zaluta tu i koji lijes. Kavezi za kokoši. Autopraonice u blatu. Mnoštvo šareno odjevenih ljudi koje prodaje, kupuje ili samo „troši“ vrijeme gledajući nas turiste koji prolazimo. I bujna vegetacija. Drveće prekriveno slojem crvene prašine iz kojeg cvatu prerasni cvjetovi vatrenih boja.

I onda smo skrenuli u „naš svijet“. Hotel odvojen za turiste. Mountain Inn. Luksuz na samo nekoliko metara od stvarnog svjeta Moshija. Smjestili smo se u bungalove i okupili za večerom. Renato je održao motivacijski govor pred sutrašnji početak uspona. Mi smo bili umorni i sretni što smo napokon stigli, ali i malo nervozni pred odlazak u nepoznato.

Naš vodič g. Naftael Mmbando došao je ujutro i promatrao nas dok smo uzimali ono što je nam je nedostajalo. Štapovi, vreće za nošenje, vreće za spavanje, karimati.... Vjerojatno je „odokativno“ procjenjivao kakve smo građe, godina, kondicije i koliko će „posla“ imati s nama. Mi smo bili dobre volje, jer je u sklopu našeg hotela bila i zgodna trgovina sa suvenirima i već smo planirali što ćemo kupiti u povratku.

Naftael nas je okupio i krenuli smo. Oko sat vremene vozili smo se kroz Moshi prema ulazu u nacionalni park Mt. Kilimanjaro. Oko nas su trčala djeca u različitim uniformama koje označavaju ili razrede ili škole u koje idu. Oko kućica u kojima žive posađene su veće ili manje plantaže banana. Puno cvijeća i lišće prekriveno crvenom prašinom.

Na ulazu u Nacionalni park Mt. Kilimanjaro, Marangu gate (1980m) upisali smo svoje podatke, bacili oko na trgovinu suvenirima, spakirali opremu i .... spremno krenuli u avanturu. Tu moram dodati kako mi nismo nosili svu svoju opremu! Za to je bilo zaduženo tridesetak nosača koji su u našim torbama nosili sve, osim onog najnužnijeg, koje je pak bilo spremljeno u naš ruksak. U ruksaku je bila voda, kreme s faktorima protiv sunca, brojna sredstva protiv insekata i lunch box – dakle skoro ništa.

Nas osamnaest (premazanih kremama protiv sunca, tekućinama protiv uboda, te sa šarenim narukvicama protiv uboda insekata) i osam vodiča, krenulo je nama u nepoznato, a vodičima u vrlo poznato okruženje. Pole – pole, među prvim su riječima koje smo čuli na swahiliju, a znače polako – polako, ritam hodanja kojim smo hodali sljedećih 6 dana.

Prva planinarska tura išla je kroz kišnu šumu. Bujna vegetacija, majmuni koji se šeću po krošnjama i djeca koja za dolar daju slikati kameleona na grančicama. Staza nije preteška, prolazi kroz ugodnu hladovinu, a brojni potoci hlade zrak. Tu smo sreli dosta „povratnika“ s vrha i nosača. Svi nam žele Good luck! Nakon dvadesetog Good Luck! i pokojeg Have Fun! polako se počinjemo pitati zašto nam treba baš toliko sreće?!

Nakon što je lunch box (piletina, jaje, kruh s premazom, naranča, sok, kolač) zadovoljio našu glad, odmorni smo polako stigli do prvog doma Mandara huta (2700m). Dogovoreno je bilo istezanje nakon dugog hoda. Zauzeli smo mjesta i ... privukli brojne gledatelje. Atrakcija!

Na Mandara hutu smo bili smješteni u jednu veliku sobu iznad blagovaonice. Večera je bila fina, naš je kuhar (da, imali smo i svog kuhara) dao sve od sebe. U Tanzaniji je za vrijeme našeg ljeta zima, a sunce zalazi oko 18 i 30. S obzirom da nije bilo večernjeg programa, otišli smo spavati vrlo rano. Kako bismo imali dovoljno zraka ostavili smo prozore otvorene. To je bila greška jer smo se po noći svi smrznuli. Tu su do izražaja prvi put došle Qatar dekice koje smo bezočno „popalili“ iz aviona. Pokrivali smo se preko vreća za spavanje, jer se nikako nismo mogli zagrijati.

Ujutro pranje zubiju u ledenoj vodi. Doručak. Porridge, omlet, hrenovke, čaj, kava, putar od kikirikija, pekmez, mlijeko u prahu. Prvo smo gledali porridge, kašu od ječma (mislim), a onda smo je zavoljeli, hranjiva je i topla.

Malo manje čisti, jer nema tople vode za tuširanje, krećemo prema Horombo hutu (3720m). Kišnu šumu trebala je zamjeniti visokogorska afrička vegetacija. Kažem trebala, jer je prije našeg dolaska, veliki dio nacionalnog parka Mt. Kilimanjaro poharao požar. Uglavnom, hodali smo kroz opožarenu površinu, gledali spaljenu travu. Tu i tamo još se dizao dim. A izgorjeli smo i mi, iako smo bili premazani svim mogućim sredstvima protiv sunca. I to po desnoj strani tijela, jer se sunce držalo te strane. Ipak, kad smo napokon prošli spaljenu zemlju pred nama su se otvorili krasni vidici. Pogled na oblake i kišnu šumu ispod nas.

Nakon oko 7 sati hoda napokon smo došli do Horombo huta (3720m). Slijedi odmor i okrijepa. Trebala nas je čekati i topla voda, ali je mi nismo dočekali. Već smo se pomalo navikavali na ledenu vodu i pranje s vlažnim maramicama. Malo je reći da smo bili prljavi. Bili smo prekriveni s crvenom prašinom baš kao i lišće koje smo gledali uz cestu. Pokušali smo se odprašiti. S kože smo nekako uspjeli skinuti prašinu, ali s odjeće i gojzerica nikako. Svugdje oko nas letjela je crvena prašina. Bili smo umorni, izgoreni i malo nam je pala motivacija.

Nakon večere smo sa zebnjom otišli spavati, koliko će nam opet biti hladno?! Nismo imali prozore na otvaranje, ali naše su kolibe imale toliko rupa da prozori na otvaranje nisu ni bili potrebni. Sad smo se odjeveni zamotali u Qatar dekice i legli u vreće za spavanje. Konačno toplina! Ali svaki izlazak i odlazak na wc tijekom noći ohladio je tijelo pa smo se trebali ispočetka zamotavati i zagrijavati. Ipak, pogled na vedro nebo i zvijezde je nezaboravan.

Drugi dan na Horombo hutu bio je dan aklimatizacije. Trebali smo se samo popeti do prirodne atrakcije Zebra Rocka, stijene s okomitim crnim i bijelim prugama. Oko sat i pol gore i toliko natrag - visina oko 4000m. Svi smo se popeli, a to je bio i znak da bismo se mogli popeti i na Uhuru peak najviši vrh Mt. Kilimanjara. Nakon što nas je dan ranije uhvatila malodušnost, pogled prema Mt. Kilimanjaru dao nam je krila. Ležao je u daljini kao nama na dlanu. Gledali smo staze koje vode do snježnog vrha i razmišljali kojom ćemo mi ići. Mislim da smo u tom trenutku dobili vjetar u leđa. Jedan od vodiča, Gudy (ne znam kako se točno piše njegovo ime), vidio je nesigurnost u mojim očima i prijateljski me potapšao i rekao kako nema sumnje da ću se popeti.

Ali kako to obično bude, nismo svi dobili vjetar u leđa. Na ovoj su visini počeli zdravstveni problemi. Vjerojatno to znaju i vodiči pa preporučuju taj dan aklimatizacije. Glavobolja, proljev, povraćanje, teškoće s disanjem... snašlo je neke od nas. Držalo ih je dosta dugo.

Sljedeći dan staza nas je vodila do Kibo huta (4700m). Mi zdravi i oni nezdravi zajedno smo korak po korak bili sve bliže podnožju Mt. Kilimanjara. Prolazili smo kroz Alpsku pustinju, najkamenitiji i najsušniji dio našega puta. Naravno i crvena prašina.

U Kibo hut stigli smo popodne. Smjestili smo se u sobe i pripremali za ponoćni polazak prema vrhu. Pojeli smo večeru, a Naftael je održao govor. Rekao nam je što sve moramo obući, koliko vode nositi i piti. Predstavio nam je i naše vodiče koji će nam pomagati, njih 8. Nas je na vrh krenulo 13. Petero ih nije se osjećalo dobro i bilo je bolje da ostanu. Naftael je rekao da će nam biti hladno, ali da moramo hodati, ne stati, penjati se sve više i više. Rekao nam je da krećemo u 23 i 30 i da sada idemo spavati. Spavati?!?!

23 i 30. Ne znam jesam li spavala, ali uvjerila sam se da jesam. Popili smo čaj i pojeli nekoliko keksa. Izišli smo van i čekali polazak. Noć, mrak.. Nervoza na visini. Krenuli smo. Korak po korak po siparu. Pole – pole, riječi koje smo čuli tisuću puta u prošlih pet dana sada vrtimo u glavi, jedino tako možemo do vrha. Lampe svijetle u noge pred nama. Ne gledati u visinu, samo pred sebe i hodati pole - pole. Zastajemo, čini mi se svakih 15 minuta do pola sata. Moramo piti vodu. Prvo nam je bilo vruće, a onda sve hladnije kako je vjetar počeo sve jače puhati. Jasno nam je da vjetar može biti puno jači od onog koji trenutačno puše, pa trpimo i idemo dalje. Svako duže zastajanje hladi nam mišiće i ponovno se trebamo zagrijavati. Ruke nam se lede dok otvaramo vodu, ali moramo piti. Naftael mi pomaže da navučem dugu kabanicu da mi vjetar ne puše tako jako po nogama.

Iznad mene je vedro nebo, zvijezde i mjesec, a iza mene kolona lampica koje svijetle kao krijesnice u noći. To su ljudi kojima penjanje na Uhuru peak znači puno, baš kao i nama. Idemo dalje. Vjetar mi puše po nogama i hladno mi je. Ne mogu se dovoljno zagrijati sporim hodom. Odjednom me svlada umor i pospanost od hladnoće. Ispred mene se stvori Ljiljana, sjedne nasuprot mene i da mi gutljaj vode. Popije malo i da meni i tako nekoliko puta. Polako sam došla k sebi, vjerojatno sam bila žedna. Nastavili smo. Do vrha je bilo još malo.

Gillman´s point 5681m. Nikada se nisam popela tako visoko. Ni nitko od nas. Stojim i ne vjerujem. I dalje mi je hladno. Omotavam Qatar dekicu oko pasa. Naftael me pita kako sam. Kažem mu da mi je hladno po nogama i jel možda ima viška nadhlača. On kima glavom, pogleda omotanu dekicu, kaže da je hladno normalno i daje mi čaj. Topli čaj na 5681m?!?! Naši su vodiči nosili topli čaj da nas zagrije na vrhu. Treba li reći da mi nikada nije nešto tako pasalo kao ta šalica Kilimanjaro čaja. I onda sam dobila krila. Mogla sam trčati do vrha. Sve mi je bilo lako.

Krenuli smo dalje. Visina je različiti djelovala na ljude. Neki su lelujali, nekima je još uvijek bilo hladno, neki su išli polagano, ali svih nas 13 išlo je dalje i dalje i dalje. Poslije 6 sati počelo je svitati. Dočekali smo jutro na Mt.Kilimanjaru. Sve je sada bilo lakše. Došli smo do Stella pointa 5740m. Idemo dalje prema vrhu. Nismo sami, ima puno ljudi oko nas.

U 6 i 30 došli smo do vrha. Juhuuuu... Kako smo bili sretni i zbunjeni. Moramo se brzo slikati, imamo malo vremena dolaze i drugi i oni žele svojih 5 minuta na vrhu. Onda nas pozivaju Južnoafrikanci s kojima smo se zajedno penjali i istezali. Oni svoje penjanje posvećuju Nelsonu Mandeli, jer je 18.7., dan našeg dolaska na vrh, njegov rođendan. Pjevamo mu Happy birthday na Uhuru peaku i baš se dobro zabavljamo. Izgrlila sam sve vodiče i izljubila Naftaela, jer svima je jasno da bez njih ne bi bilo niti nas na vrhu.

Moramo natrag, naše je vrijeme na vrhu prošlo, čeka nas cijeli dan spuštanja do Horombo huta. Prolazimo pokraj ledenih blokova na vrhu Kilimanjara, za koje kažu da će za tridesetak godina nestati. Žao mi je ako je to istina.

Spuštanje je prošlo puno brže od uspona. Možda je bilo dobro to što smo se penjali po mraku pa nismo vidjeli tu strminu. Sjurili smo se natrag u Kibo hut i već oko podneva krenuli natrag do Horombo huta. Skoro cijeli dan hoda je bio iza nas. Nitko nije previše cendrao, iako su noge već popuštale.

Ponovno spavanje i smrzavanje, ali zamotani u Qatar dekice bilo nam je ipak lakše. Drugi je dan bio rani polazak prema ulazu Marangu gate. Neki od nas ipak nisu izdržali visinu, bilo im je loše pa su ih do ulaza prevezli u kolicima. Moram reći da su se oporavili odmah nakon što su došli do „normalne“ visine i popili Kilimanjaro pivo. Drago mi ih je bilo vidjeti na nogama.

Mi ostali smo brzo silazili kroz poznate krajolike i željeli Good Luck svima s kojima smo se mimoilazili. Čekalo ih je dosta posla. Bili su mi smješni onako čisti i odmorni. Mi smo kao i prošlih pet dana bili prekriveni prašinom. Čekali smo toplu vodu i kupaonicu.

Jurili smo prema izlazu nestrpljivi da dobijemo naše diplome za osvojeni vrh. I vodiči su bili umorni, ipak su oni odradili najveći dio posla. Četrdesetak ljudi pomagalo nam je u usponu. Dojmio me se broj ljudi koji ti pomažu da bi stigao do vrha. Svi su oni stali ispred nas i otpjevali dvije pjesme. Dali smo im napojnice, utrpali se u bus i otišli u hotel.

Sve ono što je slijedilo kasnije: dva dana safarija u Nacionalnim parkovima Manyara i Ngorongoro Crateru, sve životinje koje smo vidjeli i sve što smo pokupovali za suvenire, nije me se toliko dojmilo koliko penjanje na Uhuru peak. Najvrijednije od svega uskoro će biti na mom zidu. Potvrda da sam bila dvjesto i nešto tisućiti čovjek na Uhuru peaku od kada se izdaju te diplome.

Na kraju dodajem, kada smo se vratili u hotel nakon penjanja, gledala sam nas 13 s vrha i mislila kako svatko ima svoju priču. Slične su, ali drukčije, uglavnom - ovo je bila moja.

Ana Krois