• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

Događanja u Klubu!

Sastanci kluba: 
Svaki utorkak
od 19:00 - 20:00
 
11.05.2019. sastanak putnika za Peru s početkom u 19:00 sati ...
 
02.07.2019. sastanak putnika za Kilimanjaro s početkom u 19:30 sati ...
 
Učlanjenje: svaki utorak od 19-20 sati u prostorijama Kluba.
 
Visokogorska oprema za posudbu članovima: OVDJE
 
 
 

Najava putovanja ...

Kontaktirajte nas...

Horizont VG
Horizont VG
Matije Slatinskog 4
Velika Gorica, HR 10410
Hrvatska
Mobile: +385 91 5064411
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
www.horizontvg.hr
vCard

Brojač posjeta

1038585

Priča s Šatorine 1622m

Velebit: Dolina Štirovača 1100m i vrh Šatorina 1622m, 22. rujna 2013.

 

Dan je bio pravi bombon. Kao da smo tražili upravo takav. Kiša je „oprala“ Velebit nekoliko dana ranije. Bilo sunčano, ali i dovoljno vjetrovito da ne bude prevruće za penjanje. A planina je bila samo za nas.

Nevjerojatno je da smo na tako savršen dan jedini posjetitelji bili mi, nas dvadesetak koji smo došli iz Zagreba. Lokalaca niti blizu. Tek smo na kraju vidjeli dva biciklista koji su teško okretali pedale prema vrhu staze. Gdje su bili drugi ljudi?!

Prije polaska smo imali manjih problema s osnovnom matematikom. Oduzimanje onih koji su otkazali izlet, te zbrajanje onih koji su bili na čekanju. Rezultat nije bio idealan, bilo nas je previše za dva kombija pa su oni koji su bili „višak“ krenuli svojim autom. Tolika je bila velika bila želja za pustolovinom.

Vožnja, kavica, pripreme za penjanje....pokret! Polako smo se penjali kroz velebitsku šumu i doline. U opisu staze piše „nezahtjevan markirani planinarski put“. Hm, možda je i bio nezahtjevan, ali su vidici bili savršeni. Zato i mi toliko volimo Velebit. Svaki put kad dođemo tamo oduzima nam dah. Pogled na planine obrasle zelenom borovom i bukovom šumom s jedne strane, a s druge pogled na otoke i plavi Jadran.

Relativno brzo smo se probili do vrha Šatorina 1622 m. Svi smo se čudili kako smo se brzo popeli?! Ali kako to obično biva, uz dobro društvo vrijeme brzo prolazi. Uz stazu smo vidjeli nekoliko vrsta vrganja, od čega četiri stvarno velika na kupu. Očito ljudska noga tamo dosta dugo nije kročila.

Na vrhu smo nazdravili Franku za rođendan, ali ne za onaj „pravi“, nego drugi. Legenda kaže da je na vrhu Šatorine za dlaku izbjegao udar groma, pa mu je nakon toga neko vrijeme kosa stajala u zrak od naelektriziranosti ili od straha. Uglavnom Franko nas je opet počastio sa šampanjcem (stvarno smo postali razmaženi).

Za silazak su se organizrale dvije grupe. Lakša koja se po istoj stazi spustila s Frankom i teža koja je tražila još lijepih vidika. Ali... kako to obično Renato organizira, nakon prođenog kilometra silaska - počeo je uspon. Stenjanje, coktanje s jezicima i otvoreno negodovanje pratilo je taj dio staze. Svi su znali da kod Renata nikad ništa nije jednostavno, ali opet su nasjeli njegovim pričama i sada ljuto posrću u koloni.

Ipak - isplatilo se. Kod skloništa Ograđenica 1380 m bacili smo pogled na otoke i na Jadran. Mnogi nemaju takvu priliku. Mi smo je imali i uživali smo u svakom trenutku. No vjetar i umor su nas šibali, a naš osjećaj gladi se sve više povećavao. Trebali smo požuriti u restoran u Krasnom na fini roštilj.

Sjurili smo se s Velebita, zaposjeli restoran i birali iz bogatog menija između ćevapčića ili kotleta s krumpirićima. Nakon dosta slanog ručka, zaputili smo se u „onu“ mljekaru po sir. Rijetki nisu uzeli ništa.

I tako smo u zalaz sunca polako odjezdili preko bregova, ostavivši za sobom zeleni Velebit i vozeći se lagano prema našem belom Zagreb gradu.

Ana Krois