• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

Događanja u Klubu!

Sastanci kluba: 
Svaki utorkak
od 19:00 - 20:00
 
02.07.2019. sastanak putnika za Kilimanjaro s početkom u 19:30 sati ...
 
16.07.2019. sastanak putnika za Grčku s početkom u 19:15 sati ...
 
Učlanjenje: svaki utorak od 19-20 sati u prostorijama Kluba.
 
Visokogorska oprema za posudbu članovima: OVDJE
 
 
 

Najava putovanja ...

Kontaktirajte nas...

Horizont VG
Horizont VG
Matije Slatinskog 4
Velika Gorica, HR 10410
Hrvatska
Mobile: +385 91 5064411
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
www.horizontvg.hr
vCard

Brojač posjeta

1045267

13.i 14.10.2012. Srednji i južni Velebit, priča Ane Krois

 

Srednji i južni Velebit: Veliki i Mali Sadikovac, Kiza, Žuti i Vranji kuk, 13. i 14. listopada

            Ukratko, plan je bio obići sve ovo gore navedeno, ali... Subota nije baš obećavala. Naime, tjedan uoči i dan prije puta odustalo je petero ljudi. U subotu ujutro neki su se javljali da im se ipak ne da ići, a neki se nisu pojavili. Razlog je dobrim djelom bilo i vrijeme, jer prognoza za vikend nije bila obećavajuća, a količina kiše koja je padala u subotu tijekom noći i ujutro bila je obeshrabrujuća.

            Ipak, uvijek ima hrabrih ljudi! Skupili smo se PK Horizont VG i PD Napredak te krenuli zaliveni kišom, ali vjerujući da neće biti tako loše! I nije bilo. Čim smo ušli u Liku, kiša je prestala. I dalje je bilo oblačno i vlažno, ali smo i to prihvatili kao dobar znak. Uzmi što ti se nudi!

            Došli smo do planinarske kuće Vile Velebita i ostavili stvari. Temeljito smo bacili pogled na roštilj, koji će nas razveseliti kasnije - na večer. Mi smo se kao dobro organizirani planinari, koji znaju da je dobra i kvalitetna hrana polovica uspješnog penjanja, pripremili i ponijeli šnicle, ražnjiće (marinirane ili ne), šarane, gajbu pive, kruh, salate, kolače te šampinjone i jaja za okrepljujući doručak.

            Krenuli smo prema Velikom i Malom Sadikovcu. Frankovi su krenuli – negdje drugdje. Iako kiša nije padala, kapljice s krošnji nošene vjetrom slijevale su se po nama. Polako smo hodali kroz maglu ili oblak i divili se čistom zraku, te gljivama prošaranom šumom. Za razliku od prošlo-ljetnih vrućina i spaljene trave, šuma je bujala zelenilom.

            I tako smo se penjali i nadali se da će se ispuniti Ljiljanino obećanje da ćemo na vrhu Velikog Sadikovca 1286 m izići iz oblaka i vidjeti sunce! Nismo. Na vrhu je „zapeo“ oblak, a vlaga oko nas ljepila je kapljice na naše obrve i lica. Vjetar je puhao, pogleda nije bilo, a jedva smo se u toj magli i prepoznavali. Osim toga u blizini je zjapila jedna pristojno duboka  jama u koju smo se nalukavali. Uglavnom, vrh Velikog Sadikovca nas i nije toliko impresionirao, pa smo krenuli dalje.

            Renato je  onda rekao da Mali Sadikovac i nije nešto u odnosu na Veliki, a i da vrijeme nije baš idealno za ponovno penjanje pa smo krenuli natrag. To je bila jako dobra odluka! Kako smo se spuštali, vrijeme se počelo popravljati. Nije više bilo ni magle niti toliko vlage, pa smo napokon mogli uživati u pogledu i vidjeti prirodu oko nas. Sve je izgledalo bajkovito - zelena trava, palo lišće, srušena stabla i vijugava staza. Kako smo se udaljavali od Velikog Sadikovca, te prolazili velebitske livade i vrijeme se počelo popravljati. Sunce se pojavilo kroz oblake! Koja sreća! Kak se veli - da nemamo vuha smijali bi se oko glave!

            Lakim korakom uputili smo se po staroj Terezijani do Kubusa – kocke postavljene u čast njezine izgradnje. Uglavnom postavljena je na prijevoju iz Like prema moru - Oštarijskim vratima, dosta je puhalo, ali je pogled na more bio božanstven. Postalo je hladno pa smo nakon 4 i pol sata hodanja krenuli doma veseleći se vatrici i roštilju.

            U Domu nas je čekalo Frankovo društvo, koje se s njihove šetnje vratilo malo prije nas i bacilo na posao. Šaran na rašljama, svinjetina, kobasice, gljive sunčanice - sve je to čekalo na svoj red za pečenje, ali je Žarko kao dobar prijatelj ugurao naše šnicle, tako da smo na kraju mi prvi počeli jesti. Hvala mu!

            Nakon napornoga dana i fine večere, dobroga društva i poticajnog razgovora, čovjek se nekako umori, pogotovo kad te čeka još jedan dan penjanja. Naše „plavuše“ su zaključile, da kad je mala kazaljka na 8, a velika na 3 - da se ide leći. Nije bilo rasprave.

            Opet kiša. Lijevala je kao iz kabla cijelu noć, lupala po prozorima i staklima. Bilo nam je dosta. Ipak, ujutro je prestala, a nakon što se razdanilo oko 7 sati, pogled u nebo dao je nadu da će se probiti i sunce. Nevjerojatno! Spremili smo se i lakim korakom krenuli u nova osvajanja.

            Nedjelja je bila Frankov dan - on je birao. Izabrao je penjanje na Kizu 1274 m, te Žuti (1180m) i Vranji kuk ( 1131m). Po njegovim riječima to je bilo jedno penjanje do vrha (Kize), a onda laganom šetnjom po hrptu do ostala dva vrha. Pa tko to ne bi poželio uz tako lijepo sunčano jutro. Pogledi na sve strane po stijenama i dolinama, stotine fotki, uzdasi oduševljenja i divljenje u našim očima!

            Došli smo do Kize i odmorili te tražili pogledom hrbat do ostala dva vrha po kojem ćemo se lagano prošetati. E da, lagana se šetnja tada pretvorila u pentranje, soptanje, posrtanje i nevjericu u očima kad smo vidjeli kuda se trebamo probijati. Od lagane šetnje nije ostalo ništa, morali smo ozbiljnije prihvatiti izazov i što spretnije ići gore, dolje, gore....lijevo, desno, lijevo... Na početku su nam trebali štapovi, ali na kraju smo pazili da nekoga ne ozlijedimo njima dok smo mašući hvatali ravnotežu. I tako, pogled na Žuti kuk bio je zastrašujući, no hrabro smo krenuli dalje i stružući po stijeni popeli se i na taj vrh. I dalje smo se pitali, gdje je ta lagana šetnja.

            Nakon svega što smo prošli i pribojavajući se uspona na Vranji kuk, Franko i Renato su se ipak, jer smo bili kratki s vremenom, odlučili za plan B - vraćanje do autobusa i obilazak vrela Gacke. Prije odlaska Emilija je odradila s nama bolne vježbe istezanja uz pogled na Kizu i sve Kukove.

Obišli smo Vrilo rijeke Gacke i ušli u restoran na gablec. Bit ću pristojna i reći samo da smo izišli nakon 15 minuta uz dvije zapisane opaske u Knjizi žalbe koje vrijedi pročitati ako se ikada budete tamo našli.

Krenuli smo u obilazak Majerovog vrela dubine 89 m i prekrasno obnovljenih mlinova, koji su još uvijek u pogonu i melju brašno. Uz njih je i trgovina u kojoj se brašno može kupiti. Bili smo gladni i ispitivali možemo li kupiti kolač koji se pekao, a čiji nam je miris draškao nosnice. Iako ga je gospođa pekla za svoje prijatelje, ipak ga je podijelila s nama, pa je na kraju veći dio autobusa zadovoljno mljackao buhtle od integralnog i kukuruznog brašna.

Nakon razgovora s izuzetno ljubaznim ljudima, našli smo jedan drugi restoran. Fino smo se počastili i dobre volje vratili u beli Zagreb grad.

Ana Krois