• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

Događanja u Klubu!

Sastanci kluba: 
Svaki utorkak
od 19:00 - 20:00
 
02.07.2019. sastanak putnika za Kilimanjaro s početkom u 19:30 sati ...
 
16.07.2019. sastanak putnika za Grčku s početkom u 19:15 sati ...
 
Učlanjenje: svaki utorak od 19-20 sati u prostorijama Kluba.
 
Visokogorska oprema za posudbu članovima: OVDJE
 
 
 

Najava putovanja ...

Kontaktirajte nas...

Horizont VG
Horizont VG
Matije Slatinskog 4
Velika Gorica, HR 10410
Hrvatska
Mobile: +385 91 5064411
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
www.horizontvg.hr
vCard

Brojač posjeta

1044958

02.06.2012. izlet na Sjeverni Velebit, priča Brankice Koprivnjak

 

Velebit, 02.06.2012. 

Uz moto da je u planinama uvijek lijepo i sunčano krenuli smo u subotnje kišno jutro na dva dana u planine. Subota  sjeverni Velebit, od Zavižana do Alana, nedjelja otok Rab, najviši vrh Kamenjak.

Izlet smo organizirali u suradnji s PD Napredak jer nas je tako više, smanjimo cijenu putovanja, nešto organizira Renato, nešto Franko, a samo je na prvu dojam da ostali članovi nemaju svoje zadatke i da nisu bitna karika tj.da idu ko koferi.

A kad smo kod kofera, pravih kofera je toga jutra bilo.. doista dolaskom pred «Lisinski» tu je već bila grupica ljudi s putnim torbama, malim koferima i pomislih: « Ti nisu naši» a kad tamo, jesu. .. kraj dana otkrit će tajnu njihove poveće prtljage.

Dolaze Velikogoričani, smjestimo se, uvodni pozdrav, pa red vica, red programa što nas čeka ova dva dana, ponešto o smještaju, dio koji se odlučio za noćenje u apartmanima i dio koji noći u domu , te nezaobilazna vremenska prognoza. Franko obećava suhu Premužićevu stazu, mi koji smo pogledali prognozu Zavižana znamo da zna.

Renato obećaje trokrevetne sobe u domu u Jablancu za nas šestero, a Milan se nada i ne skida osmijeh s lica i cijeli dan ima idealan šećer. Renato obećaje, za one koji žele, i uspon na tri vrha, svi uz Premužićevu stazu s desne strane.

Put nam se malo odužio, ali što smo bili bliže  početku planinarenja vrijeme sve bolje i bolje.

Organizatori su se dobro pripremili pa smo dobili i pisani materijal o Velebitu i Rabu, da se upoznamogdje, kako, šta itd.

Naravno da smo se dotakli i teme opasnosti Velebita koje se odnose na poskoka , risa i medvjeda, kad tamo na cesti prema Zavižanu  povik : « Evo ga! ». To se odnosilo na medu koji je stajao uz cestu, žvakao i blentavo gledao autobus kako tvrde očevici. Naravno da su ga vidjeli skoro svi osim mene.

Oko podneva smo krenuli sa zavižanskog parkirališta, vozač autobusa će nas dočekati na Alanu. Većini dobro poznatim putem  Premužićevom stazom do Rossijeve kolibe. Nanovo se oduševite vidicima, umijeću suhozidne gradnje, kršu, vegetaciji, a staza naravno suha. Kako je Franko i obećao. Vrijeme idealno. Dolazimo do skretanja na Gromovaču ( 1675 m) , tko ne želi ide dalje , nađemo se na Rosssijevoj kolibi.

Nakon pauze za ručak na Rossijevoj, fotografiranje, ljepljenje naljepnice da se zna da smo bili «tu» ,pa nastavak Premužićeve staze do Alana.

Za mene sasvim novo iskustvo, uređene stepenice između dviju stijena, pogled na Hajdučke kukove, pa sljedeći vrh Crikvena. Tu se razdvajamo. Tko ne želi na vrh kreće dalje, a mi trkom gore po stijenama. Na samom početku uspona ŽIG velikim crvenim slovima. Neki ga nisu vidjeli! Stvarno cure! Ali dobro, ja nisam vidjela medu koji je puno veći od žiga! 

Samo osvajanje vrha je poseban doživljaj kao i pogled na sve strane. A kakvu smo tamo fotku napravili!!  Svakako će biti uvrštena u našu monografiju, godišnjak ili kakoćemovećnazvati našu knjižicu koju planiramo objaviti.

Uspon na Crikvenu dodatno povećava adrenalin, uklanja umor pa lakim korakom dalje po stazici koju jednostavno treba doživjeti. To je sve što se može napisati.

Malo pomalo smanjuje se kamen, krš i stijene i nastupa livadica pa uspon na Seravski vrh

( 1661 m ) .

Uz našu prognozu da ekipa koja nije išla na vrhove sigurno već jede grah na Alanu daje gladnima dodatnu brzinu pa brzo dolje malo livade,pa kroz bukovu šumu do predivnog pogleda na more, otoke..  Nakratko jer eto opet šume i još malo spuštanja do doma na Alanu ( 1340 m ).

Tamo nas dočekuje ekipa neosvajača vrhova, kažu ostalo je još graha i za zainteresirane osvajače vrhova. Predviđeno vrijeme dolaska bilo je ok, hodanje od planiranih 6 sati uz uspone na ova tri spomenuta vrha, kraće vrijeme za grah, piće, žigove,ljepljenje naljepnice « I tu smo bili» pa busom do Jablanca.

Provjera voznog reda trajekta za Rab za sutra , pa u nove avanture sa gospođom domarkom u glavnoj ulozi.

Aaaa dom M. Hirtz je u Guinnessovoj knjizi, kao dom na najnižoj nadmorskoj visini, a kad tamo stepenice!!! Planinarskim subama od pristaništa do doma 3 minute.

Dojam, predivno. Super uređen vrt, pogled na more i Rab, terasa koju bi svatko poželio za svoju vikendicu.

Razmještaj u sobe za ekipu koja noći u domu već je bio dogovoren u busu, no trokrevetnih soba  uopće nema, nema veze, još bolje, naš šest u deseterokrevetnu, oduševljenje ko na maturalcu, bit ćemo svi zajedno, nudimo ekipi koja noći u apartmanima slobodne krevete,ali neki bolje da ne ostanu jer nisu našli zajednički jezik sa gospođom domarkom. Iako su joj donijeli mlijeko kako je i zamolila.

Dogovor je da odmah po smještaju pičimo do uvale Zavratnice dok je još dan.

Taman da ćemo krenuti kad gospođa viče da ne možemo nikuda dok ne predamo planinarsku i osobnu, kak bu ona sad bez iskaznica, do tri ujuto bu morala pisati, mora napraviti i boravišnu pristojbu za nas, pa ak joj dođe inspekcija ..puno panike ni za što.

Uvala Zavratnica, poseban doživljaj, čista plava boja mora, šetnja od 40 tak minuta.. preporučamo posjetiti! Skinuli smo gojzerice pa u vodicu.

Po povratku iz šetnjice ekipa otkriva tajnu svojih putnih torbi i kofera s početka priče.

Hrane za pet dana! Nakon večere i druženja na terasi još malo avantura sa gospođom domarkom, jednostavno, ženi ne ide papirologija, jednostavno prepisivanje imena i prezimena pa komplicira ko prava službenica na nekoj općini!

Ali mi smo iz hrvatske realnosti pobjegli u prirodne ljepote hrvatske i ne može nam nitko ništa.

Poslužilo nas je vrijeme, društvo je bilo odlično, Velebit je, kao i uvijek, ispunio naša očekivanja ( iako nismo svi vidjeli medu), dom  u Jablancu predivan,  ima vode, pive, kuhinjica, sobe super, madrac udoban, a tajnu kako je pet dama i jedan gospodin provelo noć nećete nikada saznati. Planinarska etika.

Ujutro, skužim da iz kreveta vidim more, a ostalo u priči Ane Krois.

                                                                                                          Brankica Koprivnjak