• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

Događanja u Klubu!

Sastanci kluba: 
Svaki utorkak
od 19:00 - 20:00
 
02.07.2019. sastanak putnika za Kilimanjaro s početkom u 19:30 sati ...
 
16.07.2019. sastanak putnika za Grčku s početkom u 19:15 sati ...
 
Učlanjenje: svaki utorak od 19-20 sati u prostorijama Kluba.
 
Visokogorska oprema za posudbu članovima: OVDJE
 
 
 

Najava putovanja ...

Kontaktirajte nas...

Horizont VG
Horizont VG
Matije Slatinskog 4
Velika Gorica, HR 10410
Hrvatska
Mobile: +385 91 5064411
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
www.horizontvg.hr
vCard

Brojač posjeta

1045329

Priča s Velebita, 14.-15.06.2014.

Srednji Velebit 14.i 15.6.2014.

Vikend, 14. i 15. lipnja, proveli smo na srednjem Velebitu. Popeli smo se na Ljubičko brdo 1320 m, Visibabu 1160 m, pa preko Prikinutog brda 1260 m na Budakovo brdo 1317 m.

Nakon vrućeg tjedna, taman za otvaranje Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu Hrvatsku je rashladilo nevrijeme. Fala Bogu, jer da je ostao onaj vremenski pakao, mi bi ostavili kosti na Velebitu. Dakle, to smo uzeli kao prednost kad smo se kroz kišu probijali prema moru i tješili se da je ona puno bilji izbor, nego da je vedro, sunčano i vruće. Da?!

To što smo mogli ostaviti dio stvari u planinarskom domu Vila Velebita, omogućilo je da ih ponesem neusporedivo više nego što nam je, naravno, bilo potrebno. Uz to je razigralo i maštu u kreiranju raznih menija, koje smo koji sat kasnije materijalizirali na roštilju.

Uglavnom, nakon kratke stanke u kojoj je Marinko nacijepao drva za vatru, da poslije ne bismo gubili vrijeme još i na to, krenuli smo u nepoznato. Probijali smo se kroz kišu i oblak prema vrhu. Vjetar nas je šibao, a slaba kiša močila. Kabanice kao i obično nisu baš pomagale, jer si pod njima mokar kao i da hodaš bez njih.

No uz malo napora popeli smo se na vrh Ljubičkog brda 1320 m, slikali, a nakon kraćeg traženja pronašli i žig, te krenuli natrag u sigurnost planinarskog doma. No povratak prema Vili Velebita i nije bio baš tako siguran. Kiša je smočila stijene pa smo se klizali po njma i padali na sigurnost naših pozadina.

Uspjeli smo se spustiti do staze i polako uz ugodan razgovor došli do hotela Velebno. Za one koji to možda ne znaju, taj je lijepi hotel smislio naš Franko. Objasnio nam je postanak i izvedbu, ali nikome od nas nije bilo jasno zašto takav hotel na bogom danom mjestu – ne radi?! Zato ovim putem, ako je to ikako moguće, pozivam vlasnike na glas razuma i otvaranje hotela Velebno.

Najvažniji dio dana je ručak. Zato je domar založio vatru kada mu je to Renato i rekao, te je žeravica već bila izgorila kad smo se mi vratili. Reklo bi se – greška u koracima. Ipak Franko i ja smo se bacili na roštilj (ne doslovce), te u vrlo kratko vrijeme uspjeli spasiti žeravicu i ispeći meso.

Vrijeme se popravilo i sunce je zasjalo. Napokon siti, neki su dobili motivaciju za kraću šetnju do Kubusa. Mi ostali smo se predući izležavali na suncu i zezali. Finale je bilo na večer, uz belu i lovačke priče.

Ranom smo zorom bili već na nogama. U 7 sati sjedili smo u autobusu i čekali novu avanturu. Sa strahom smo gledali kroz prozor kako bura savija drveće. Pitali smo se jesmo li i mi tako elastični kao te krošnje?!

Pred nama je bila Visibaba (1160 m) za osvajanje. Gerilskim pristupom, nisko uz stazu, vičući pod udarima bure, polako smo se prikradali vrhu. I onda hop na vrhu i u zavjetrinu, jer nas je vjetar pristojno izlupao, što ni najmanje nije bilo ugodno.

Pitali smo se kako ćemo dalje, jer se bilo teško boriti sa sve jačim vjetrom i pitali smo se je li se uopće moguće popeti na Budakovo brdo 1317 m? Onda je stigla okrijepa, a s obzirom da je bilo neusporedivo sunčaniji dan od onog dana prije, ipak smo krenuli dalje. Dodatnu motivaciju nam su dale Velebitske degenije koje su, već ocvale, ukrašavale strmi uspon. Ne želim odati njihovo stanište. Tražite ih sami!

I tako ohrabreni time što smo se već privikli na udare bure, korak po korak približavali smo se vrhu Budakovog brda. I onda smo istom strategijom hop na vrh i u zavjetrinu, izležavajući se uživali, kako je i Renato napisao u „lijepim vidicima“. Stvarno vrijedi svake sekunde i preporučujem svima. Stalno smo govorili još samo 5 minuta, ali to Renata nije impresioniralo i potjerao nas je natrag.

Čak smo se malo i podružili s trojicom lokalaca, koji su trčeći „doprašili“ do vrha. Jedan od njih je napravio 10 sklekova i otrčao dalje. Sirova energija. Ah da, zaboravila sam i našeg osebujnog domara koji je ujutro utjerivao dugove u vraćanju kabanica i tražio one sumnjivce kojima ih je posudio dan ranije. Čak ih je za dokaz imao zabilježene na facebooku... kao i sve nas ostale.

I tako, spustili smo se po Premužićevoj stazi natrag do busa, presvukli i krenuli prema Karlobagu. Neki su se tamo kupali, neki su jeli, a neki se odmarali. Rano smo krenuli natrag prema Zagrebu i već smo oko 20 sati bili doma. Prerano – mogli smo ostati još 5 minuta na Budakovom brdu.