• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

Događanja u Klubu!

Sastanci kluba: 
Svaki utorkak
od 19:00 - 20:00
 
02.07.2019. sastanak putnika za Kilimanjaro s početkom u 19:30 sati ...
 
16.07.2019. sastanak putnika za Grčku s početkom u 19:15 sati ...
 
Učlanjenje: svaki utorak od 19-20 sati u prostorijama Kluba.
 
Visokogorska oprema za posudbu članovima: OVDJE
 
 
 

Najava putovanja ...

Kontaktirajte nas...

Horizont VG
Horizont VG
Matije Slatinskog 4
Velika Gorica, HR 10410
Hrvatska
Mobile: +385 91 5064411
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
www.horizontvg.hr
vCard

Brojač posjeta

1071512

Priča iz Makedonije - turistički

 

MOJA MAKEDONIJA

Iako sam mislila da me ove godine sunce neće zagrijati, prevarila sam se! Iz jesenskog zagrebačkog izdanja, prebacila sam se u vruće ljetno makedonsko. Taj je prelazak potrajao. Dvanaest sati noćne vožnje, od Zagreba do Skopja, uz prelazak dvije granice. Kako smo se kasnije uvjerili to je bilo kratko.

Pokret u petak predvečer, a dolazak u Skoplje ujutro. Kratko smo se osvježili i krenuli puni energije u vruće skopsko subotnje poslijepodne. I tako redom ... Skopljanska Baščaršija, hamam koji je danas muzej, stari kameni most, gradska tvrđava, đamija Mustafa paše, crkva sv. Spasa....

No prije svega toga objed pod velikom platanom u Baščaršiji. Vrisak ljute mačke kojoj sam stala na rep i narušila podnevnu siestu bio je moj prvi ozbiljni dodir s „mještanima“. Lagani ručak uz nezaobilazne male prodavače parfema, lepeza i osvježavajućih maramica. Njihov način zarade džeparca. Na žalost bez uspjeha.

Okrijepljeni nakon objeda nastavili smo slijediti našeg Miru. Malo je reći da je on vodič, jer je svojim poznavanjem povijesti, te planinarskom i životnom energijom „pregazio“ i puno mlađe.

Miro nas je vješto vodio po starom i novom dijelu Skoplja. Koliko je stari dio sačuvao patinu prošlosti, toliko su arhitekti u novom djelu dali srcu previše oduška. I naš bi im gradonačelnik zavidio kad bi vidio kako su velebne zgrade i novi mostovi okružili i prekoračili Vardar. Iskreno se nadam da tamo neće tražiti inspiraciju.

No dobro, sve je to dio cjeline. Ali baš je šteta što narod s tako bogatom povješću mora svjedočiti o njoj s megalomanskim projektima. Glavni je trg premali da se uguraju sve povijesne osobe. Tako da se sudaraju Filip II, Samuilo, Aleksandar Veliki na svom Bukefalu i dvije šmizle (šopngholičarke iz 21. st). Inspiracija u izgradnji zgrada oko trga crpljena je od antike do suvremene umjetnosti i zapravo je cušpajz svega i svačega. A još sve nije gotovo! I sumnjam da će prevladati glas razuma.

Nastavak šetnje u novi dio grada vodi uz spomenik Majke Terezije, nasuprot koje stoji ogromni bik?! Šetnja završava kod pravog simbola Skoplja, željezničke stanice na kojoj je sat zaustavljen na 5 sati i 17 minuta kada je 26. lipnja 1963. Skoplje pogodio razoran potres. Poginulo više od tisuću ljudi.

Zanimljivo je kako Skopljanci paze na svoje pse lutalice. Svi su čisti, uhranjeni i „čipirani“ sa žutim pločicama na ušima koje dokazuju da se brinu o njima. Lutalice uglavnom leže u hladovini i spavaju preko dana.

Par dana kasnije doživjela sam Skoplje tijekom radnoga dana. Mislim da se i tamo stranci pitaju baš kao i kod nas kada vide koliko je ljudi tijekom dana na kavama – tko ovdje radi?! A rade prodavači na tržnici. Prodaju sočno voće i zrelo povrće, mirisne začine, krckave grickalice i suhomesnate proizvode od kojih ti rastu zazubice... Dobre su volje i rado objasne porijeklo proizvoda i način kuhanja. To će mi dobro doći, jer sam usput kupila i dvije glinene posude za kuhanje da se ne vratim praznih ruku.

Blizu starog kamenog mosta prodaju se šareni tepisi. Vise na vješalicama i ljuljaju se na vjetru. Izazivaju pažnju. Hipnotizirano se približavam i lijepim pogled za jedan od mnogih koji vise. Prodavač neopaženo stane pored mene i vidi da ne mogu odvratiti pogled. Počinje se cjenkati, a ja ne „beknem“. Nemam blage veze koliko bih ponudila i zapravo mi se ne da cjenkati, jer to ne znam. Gazda, koji je usput rečeno dvije godine živio u Zagrebu, kao i mnogi drugi Makedonaci, odradi cijeli posao. Sam se sa sobom odcjenka, ponudi mi dobru cijenu i proda tepih. Kaže kako je imao deset takvih „starih tepiha“ i baš mu je ostao ovaj moj. Tek kad sam izašla iz trgovine, uspjela sam se osloboditi magije.

Večera u Skoplju. Restoran s finom klopom. Trojica glazbenika na gitari, violini i harmonici zamijenili su cijeli orkestar. Nadam se da su bili zadovoljni napojnicama veselih Hrvata koji su zdušno pratili sve njihove pjesme.

Put nas je nakon Skoplja vodio kroz Bitolu. A u Bitoli je Herakleja, stari grad u nekadašnjoj Grčkoj, na koji su se nadograđivali gradovi u više slojeva. Helenistički, rimski i bizantski. Zanimljivo je kako taj antički bonbon domaći ne znaju bolje predstaviti, jer se u Herakleji mogu vidjeti jedni od najljepših sačuvanih mozaika. Sve djeluje pomalo zapušteno i bezidejno. Osim toga nekima će ostati u sjećanju i jezivi toalet. Iako je građen puno kasnije, čini se da ga nisu obnovili od postanka Herakleje. Inače Bitola je zanimljiv grad s lijepom šetnicom uz koju su postavljene biste nekadašnjih značajnih proletera i prvoboraca. To se kod nas više ne može vidjeti, a Makedonci su ih ipak sačuvali.

Od nekadašnjeg Ohrida ostao je stari dio grada. Ostalo je novoizgrađeno. Ima svega i svačega, tipični turistički mediteranski grad zatrpan trgovinama, mjenjačnicama i restoranima. Ali stari dio grada nisu dirali i lijepo je proći njegovom hladovinom. Vodio nas je Aleksandar i imao je puno toga za ispričati. Dobili smo lijepu sličicu o gradu koji je zapravo najviše poznat po biserima. Moram priznati da sam mislila da su skuplji. Kasnije smo se brodom zaputili u manastir sv. Nauma gdje je smještena i njegova crkva. Izlet će mi ostati u sjećanju po kupanju na plaži uz manastir i uz pogled na albansku granicu.

Večernji život u Ohridu je kakofonija svih mogućih vrsta glazbe. Bezbrojni turisti šeću u krug po korzu, a bezbrojne trgovine prodaju sve i svašta.U restoranima nema mjesta za sjesti. Bila sam umorna od planinarenja (a vjerujem i mnogi drugi) pa su sva ta gužva i buka bile zamorne.

Povratak doma. Agonija. Krenuli smo u subotu u 19 sati, a na hrvatsku granicu Bajakovo došli smo u 4 sata u nedjelju. Do 8 sati pomaknuli smo se 0 metara, a 22 autobusa su bila ispred nas. Kemijski toalet, na koji nas je poslala izmorena i nervozna graničarka, u raspadu je i neopisivo prljav. To je prvi dodir s Europskom unijom?! Sramota. Uz veliki napor pregovaračkog odbora pustili su nas preko reda, jer smo ipak u Uniji. A što s onima koji nisu i koji su morali čekati tko zna koliko dugo?!

Ana Krois