• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

Događanja u Klubu!

Sastanci kluba: 
Svaki utorkak
od 19:00 - 20:00
 
11.05.2019. sastanak putnika za Peru s početkom u 19:00 sati ...
 
02.07.2019. sastanak putnika za Kilimanjaro s početkom u 19:30 sati ...
 
Učlanjenje: svaki utorak od 19-20 sati u prostorijama Kluba.
 
Visokogorska oprema za posudbu članovima: OVDJE
 
 
 

Najava putovanja ...

Kontaktirajte nas...

Horizont VG
Horizont VG
Matije Slatinskog 4
Velika Gorica, HR 10410
Hrvatska
Mobile: +385 91 5064411
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
www.horizontvg.hr
vCard

Brojač posjeta

1038547

13.03.2016. Donačka gora 884m

Izlet na Donačku goru 884m, 13.3.2016.

Bio je to idealan dan za – ostati doma ispod dekice : )

Ali kako je ljudska želja za kretanjem prevelika, nas je tridesetak ta želja izvukla u rano jutro iz kreveta, ispod tople dekice.

Početak nije obećavao. Smrknuti smo gledali prema nebu i tražili bilo kakav znak razvedravanja. Ipak smo se konzultirali s „norvežanima“ koji nikad ne griješe, a kako smo si mi sami to protumačili – bit će oblačno ali bez kiše. Eh - što se babi htilo, to se babi snilo.

Okrutna stvarnost bila je ispred nas. Prešli smo granicu kod Đurmanca i vozeći se uz kilometre žilet žice došli do Rogateca odnosno Svetog Jurija. Nikome ne bih poželjela da ima posla s tom žicom.

U Svetom Jurju smo se presvukli u kabanice i hrabro krenuli u nepoznato. Doslovno u nepoznato. Renato nas je vedro informirao o tome kako je Donačka gora vrh koji stoji „samostalno“ među Karavankama, a pogled s vrha u svim smjerovima je blažen.

U realnosti smo bauljali po magli, vjetru, kiši i blatu, a vrh nismo vidjeli, kao ni okolicu. No, to začudo nije uništilo našu dobru volju. Vjerojatno zato što smo na kišu naviknuli zadnjih nekoliko tjedana. Mislim da bi stvarno čudo bilo – sunčani dan.

I tako smo proklizavajući došli do Rudijevog doma 590m. Tamo smo se kratko informirali o ponudi, te zadovoljno u mislima slagajući meni za poslije, polako krenuli prema vrhu.

Da nije bilo šafrana, zvončića i tu i tamo zelenih livada, teško bi bilo zamijetiti bilo što osim – blata, rastopljenog snijega, vjetra i pahuljica. Sklizali smo se po strmini, ali ne odustajući. Htjeli smo doći do vrha, obaviti slikanje i sjuriti se u topli dom. Tako smo i napravili.

Rudijev dom je bila oaza topline i fine hrane, samo su rijetki odolili tom „zovu sirena“. Mi ostali smo se tom zovu besramno prepustili.

Okrijepljeni smo krenuli nazad, boreći se protiv vjetra koji je pojačavao. Ništa nam nije smetalo, stvarno smo bili brzi u spuštanju. Čak nismo previše cendrali zbog skliskog blata.

Pri kraju su nas dočekali Apolon i njegov prijatelj, mislim Mišan. Dva konjska ljepotana koja su nam dozvolila da ih podragamo, valjda u nadi da će nešto „klopnuti“. Takvu toplu i nježnu baršunastu njušku nisam već dugo podragala, a i drugi nisu odoljeli.  Mislim da Apolonu nije smetalo. Tu svakako treba pohvaliti njegove lijepe konjičke rezultate na trkama u Samoboru?! Kaže gazda.

A njegov gazda je, ha recimo - umjetnik naivac. Ne znam je li naivan što su mu uvalili sirene i patuljke u vrtu ili je to odraz njegove umjetničke duše, ali svakako to treba vidjeti.

Uglavnom brzo smo se spustili do busa i krenuli prema Zagrebu. Zaključili smo da unatoč groznom vremenu Donačkoj gori svakako treba pružiti još jednu šansu po ljepšem vremenu, jer se, navodno, kada je lijepo vrijeme vidi čak i Velebit.

Kako smo mi naivni, sigurna sam da ćemo to doći provjeriti.

 

AK