• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

Događanja u Klubu!

Sastanci kluba: 
Svaki utorkak
od 19:00 - 20:00
 
11.05.2019. sastanak putnika za Peru s početkom u 19:00 sati ...
 
02.07.2019. sastanak putnika za Kilimanjaro s početkom u 19:30 sati ...
 
Učlanjenje: svaki utorak od 19-20 sati u prostorijama Kluba.
 
Visokogorska oprema za posudbu članovima: OVDJE
 
 
 

Najava putovanja ...

Kontaktirajte nas...

Horizont VG
Horizont VG
Matije Slatinskog 4
Velika Gorica, HR 10410
Hrvatska
Mobile: +385 91 5064411
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
www.horizontvg.hr
vCard

Brojač posjeta

1038583

08.05.2016. Sjeverni Velebit, Zavižan – Gromovača – Rossijevo

Izlet na Sjeveni Velebit 8.5.2016.

            Ne znam nikoga tko ne voli Velebit. Bilo koji njegov dio – sjever, sredinu ili njegov jug. Za mnoge ljude prvi je dodir s Velebitom upravo njegov sjeverni dio Zavižan, te početak Premužićeve staze koja se proteže do Baških oštarija. Kada dođete prvi put budite sigurni da ćete se još puno puta vraćati.

            Vidjela sam Velebit i Premužićevu stazu uglavnom za lijepog vremena. Nikada nisam bila tamo u zimskim uvjetima, pa je ovaj vikend bila prilika da se i u to, iako neočekivano, uvjerim.

            "Pristojno" smo zakoračili u svibanj i očekivali barem proljetno vrijeme. Ma kakvi! S obzirom na to da zima nije bila zima, morala je zimsko vrijeme nadoknaditi u neko drugo, kao na primjer upravo u ovo proljetno.

            Sjeverni Velebit još uvijek spava tvrdim snom, jedino su se probudili šafrani, te malo niže dolje narcise - ni traga zelenilu, niti medvjedima. No nije bilo prehladno, uz malo sunca odvažniji su se skinuli u majice kratkih rukava.

            Nakon prvih zavoja i prvi nanosi snijega, koji se još nije stigao otopiti od prošlog vikenda kada je Zavižanu bio obavijen nevremenom. Gledamo okolo "krpe" snijega po obroncima, a sve je hladnije kako sunce nestaje iza oblaka.

            U daljini zabljesnu munje i čuju se gromovi. Polako prolazimo Premužićevom stazom i gledamo u daljini otoke i more okupane suncem. S naše strane hladan kamen i golo drveće.        Ni ptice, niti pjeva. Naš žamor prekidaju samo gromovi.

            Dolazimo do skretanja za Gromovaču i većina odlazi prema vrhu. Mi ostali polako krećemo prema Rossijevom skloništu, koje je jako lijepo obnovljeno i ugodno je toplo unutra.

            I drugi putnici namjernici sjede oko skloništa i uživaju u prirodi. Nude nam "stimulaciju" i okrijepu – čašicu Jegera koju s veseljem degustiram.

            Počinje kiša, a onda i tuča. Oko nas padaju male, pa sve veće kuglice leda. Zabrinuto gledamo prema Premužićevoj stazi, očekujući sve one koji su se penjali na Gromovaču i možda pokisnuli. Da lakše prebrodim tu nervozu popijem još jednu čašicu Jegera, ali ovaj put "ohlađenu" s kuglicam tuče u čaši. Nezaboravno!

            Dio onih s Gromovače pristiže i nema mjesta za sve, pa mi "okrijepljeni" krećemo natrag istim putem. Smjenjuju se opet kiša i tuča, ali ne puše vjetar pa nije tako hladno i brzo dolazimo do doma na Zavižanu na još jednu velebitsku "okrijepu". No morali smo je "eksati",  jer se vrijeme za polazak približilo.

            Napokon smo se skupili svi do maloprije raštrkani po Gromovači, Rossijevom skloništu i vrhu "pravog" Zavižana. Veseli zbog osobnih uspjeha i zadovoljni jednim, unatoč kiši, savršenim danom, utrpali se u autobus i dobro raspoloženi krenuli doma.