• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

Događanja u Klubu!

Sastanci kluba: 
Svaki utorkak
od 19:00 - 20:00
 
02.07.2019. sastanak putnika za Kilimanjaro s početkom u 19:30 sati ...
 
16.07.2019. sastanak putnika za Grčku s početkom u 19:15 sati ...
 
Učlanjenje: svaki utorak od 19-20 sati u prostorijama Kluba.
 
Visokogorska oprema za posudbu članovima: OVDJE
 
 
 

Najava putovanja ...

Kontaktirajte nas...

Horizont VG
Horizont VG
Matije Slatinskog 4
Velika Gorica, HR 10410
Hrvatska
Mobile: +385 91 5064411
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
www.horizontvg.hr
vCard

Brojač posjeta

1098097

30.09.-01.10.2016. Dachstein

 

UM CARUJE, SNAGA KLADE VALJA

Najave lošijeg vremena za nedjelju pomaknuše planiranu ekspediciju za dan ranije, tako da smo se nas devetoro već u petak popodne uputili za Ramsau, pitoreskno mjestašce podno Dachsteinskog glečera, dragulja štajerskih alpi. U podnožje planine stigosmo za mrkloga mraka, no do našeg prenoćišta u domu Südwandhütte (1.852 m) trebalo nam je svega nešto više od 30 minuta laganog uspona; načelni lampaši još jednom su dokazali svoju nezamjenjivost i svaki sat uložen u dešifriranje njihovih kriptičnih funkcija i memoriranje brojnih kombinacija kratkih, srednjih i dugačkih pritisaka na gumbiće - zlata vrijedi. Ljubazni domaćin spremno nas je olakšao za nekoliko stotina nefiskaliziranih eura, ali moram priznati da je smještaj bio ipak za kategoriju viši od domova na sličnim lokacijama.

Obzirom da nam je za planirani uspon po feratama bilo nužno dnevno svjetlo, drugo smo jutro krenuli na avanturu tek nešto prije 7 sati. Pola sata kasnije, eto nas na početku prve dionice, nezgodnog imena „Anna“, po austrijskoj težinskoj skali rangirana ocjenom C/D (teška). Za nas koji smo prije koju godinu preživjeli iznimno zahtjevnu cjajničku feratu i naivno mislili da nas više ništa ne može iznenediti, uslijedio je pravi šok – preko dva sata neprekidnog puzanja po gotovo okomitoj stijeni, svaki novi korak produbljivao je ponor pod našim nogama, mišići na rukama naprežu se do krajnjih granica, grube čelične sajle usjecaju se u dlanove, a osjećaj grižnje savjesti zbog neprijavljenog poreza topi se poput kuglice sladoleda od čokolade u vrućoj palačinki...

Svak je od nas imao svoje razloge zbog kojih se uputio na ovakovu vratolomiju, no najneobičniji je onaj jedne naše simpatične suputnice, koja je zbog svojih bludnih misli (večer prije joj je klupski liječnik zbog prehlade propisao da svaka 4 sata mora cuclati specifičnu makru tableta – nećemo ju reklamirati), ekspediciju shvatila kao svojevrsni Križni put za odrješenje grijeha, te je veći dio „Anne“ ispenjala tzv. međugorskom tehnikom (na koljenima i laktovima). Isto je potpuno neplanirano rezultiralo krvavim ranama i kontuzijama na zglobovima, te je nažalost, shrvana bolju i umorom, ali pročišćene duše, morala odustati od daljnjeg samoozlijeđivanja i vratiti se u dom.

Konačno, izbijanjem na vrh prve ferate, pred nama se ukazuje zastrašujuća slika kilometarskog, okomitog masiva po kojem je neki sadist pozabijao nešto klinova, tu i tamo ih povezao sajlama te svoje nedjelo prozvao imenom „Johann“, ocjenivši ga oznakom D/E (vrlo teško). Kakav je osjećaj biti u podnožju takvoga monstruma može razumjeti samo mrav koji se slučajno zatekne ispod Eiffelovog tornja. Iz ove perspektive, sama ideja o penjanju tim smjerom izgleda potpuno suludo, te je stoga već spomenuti idejni tvorac ove ferate, u svrhu odvraćanja zabludjelih (avan)turista, na njenom početku složio jednu vratolomiju sa nagibom od preko 90 stupnjeva (tzv. prevjes), koja se može savladati samo višestrukim ručnim podizanjem slobodnovisećeg ostatka tijela sa svom pripadajućom opremom. Nažalost (zapravo na sreću), a brojnim pokušajima usprkos, ovaj se detalj pokazao nepremostivom preprekom za ljepši dio ekipe te su još dvije članice tima morale napustiti ekspediciju. Žentlmenski, s njima se solidarizirao i jedan muški član, te se pobrinuo da se dame sretno vrate u sigurnost toplog doma.

Nas petorica, sve tipovi sa krajnjeg desnog ruba poslovice u naslovu, nastavismo sa usponom, a kako sam sve epitete iz filmova strave potrošio na opis „Anne“, ovdje ću čitatelja samo zamoliti da dosad napisano pomoži s tri i sam stekne dojam o zahtjevnosti ove dionice. Prekrasni vidici koji oduzimaju dah, potpuni gubitak osjećaja za protok vremena (4 sata puzanja po okomitoj stijeni doimaju se poput vječnosti) te povremeni grčevi u rukama i nogama jedini su pratitelji na ovome putu. Bez imalo pretjerivanja, a obzirom da na se na nekim dionicama ferate vrlo intenzivno koristiti snaga ruku (navlačenje uz sajlu, držanje u prevjesu i sl.) nije preporučljivo da se na pothvat odlučuju osobe koje ne mogu napraviti barem 4-5 zgibova.

Kako bilo, na visini od 2.740 m, izbijanjem na Dachstein glečer izlazimo iz posljednjeg kruga pakla i stupamo na horizontalno tlo. Nakon kraćeg privikavanja na hodanje po ravnom i okrjepe u obližnjem domu Seethalerhütte, brzinski donosimo odluku da ne idemo do samog vrha Hoher Dachstein (2.995 m). Izračunali smo da ne bi uhvatili posljednju gondolu koja vozi u dolinu, time produljili izlet za još 5-6 sati te propustili tradicionalnu bledsku pizzu. Ionako, uspon na vrh po visini iznosi svega 250 m, a ferata koja ga osigurava klasificirana je ocjenom B te bi se nakon „Anne“ i „Johanna“ doimala poput šetnje Lonjskim poljem :-) Eto razloga za ponovni posjet nekom drugom prilikom...

Posebni pozdrav mom anđelu čuvaru, bez kojeg ovaj tekst ne bi ugledao svjetlo dana.

I.Ž.