• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

Događanja u Klubu!

Sastanci kluba: 
Svaki utorkak
od 19:00 - 20:00
 
02.07.2019. sastanak putnika za Kilimanjaro s početkom u 19:30 sati ...
 
16.07.2019. sastanak putnika za Grčku s početkom u 19:15 sati ...
 
Učlanjenje: svaki utorak od 19-20 sati u prostorijama Kluba.
 
Visokogorska oprema za posudbu članovima: OVDJE
 
 
 

Najava putovanja ...

Kontaktirajte nas...

Horizont VG
Horizont VG
Matije Slatinskog 4
Velika Gorica, HR 10410
Hrvatska
Mobile: +385 91 5064411
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
www.horizontvg.hr
vCard

Brojač posjeta

1068255

24.-24.03.2018. Vršič, zimski uspon na Stol

Trinaestoro iznad oblaka

24.- 25.03. 2018. Karavanke, Stol (2236 m/nm)

Postoje razne vrste stolova, a na neke se može i popeti. Jedan od njih je Stol (2236), najviši vrh alpskog planinskog masiva Karavanke, na samoj granici Slovenije i Austrije, na rascjepu rijeka Save i Drave. Kaže etimologija da je germanskii naziv vrha „Hochstuhl“ poznat tek od kraja 19. stoljeća, te da su ga prethodno Germani zvali Stou, što je bila fonetska derivacija slovenskog imena. Nebitno, jeli taj vrh stolica po germanski ili stol po slovenski, želim sjesti na njega. Posebno nakon duže apstinencije od planinarenja po Alpama i hodanja općenito.

Proširena grupa, devet u kombiju plus četiri u autu, standardno, u subotu u sedam ujutro, kreće prema Mojstrani. Plan prvog dana je penjanje po umjetno zaleđenom vodopadu. Klub je već ukratko, unaprijed, objavio bitne pojedinosti, osigurao opremu za dva para penjača što uključuje užad, pribor za „zihranje i cepine za led. Unaprijed sam odlučila da ovaj put zaobilazim iskustvo penjanja po ledenom vodopadu. Znala sam da je za takvu avanturu potreban optimalan mix: radoznalosti, hrabrosti, volje, snage, elana, ludosti, vještine, upornosti, srčanosti, htjenja, zdravlja.

U Mojstrani smo parkirali vozila i kratko prošetali do ledenog vodopada. Iako smo svi ponijeli opremu za penjanje, početni dojmovi nisu nam bili optimistični. Sam pogled na ledenu gromadu je fascinantan. Desno na teškim smjerovima brzinski se penju i u nekoliko skokova s vrha absajlaju „ljudi pauci“. Uspostavilo se da su to hrvatski profesionalci i prvaci ekipe u ledenjačkom penjanju. Nešto laganiji penjački smjerovi na tom ledenom čudovištu su pozicionirani u sredini vodopada. Ipak, jedanaest ljudi iz naše ekipe se odlučuje za penjanje. Renatu su naši momci pomogli postaviti osiguranje (top rop) i sve je spremno za početak. Procijenila sam da mi ipak, ovaj put, nedostaje nešto iz gore nanizanog mixa i držala se početne odluke.

Start nam nije bio obećavajući. Dvoje, trojke odustaje na početku, jedan se približava vrhu. Gazda od vodopada pita Renata: „Imate li ikakvog iskustva u penjanju po zaleđenom vodopadu?“ Renato nonšalantno odgovara: „Još ne.“ U tom trenutku, dok je jedanaest naših ljudi zaokupljeno mislima i pripremama, ja krajičkom oka promatram kako gazda koluta očima, razmišljajući, vjerojatno, kako ćemo se zadržati pola sata i nitko osim dvoje troje neće uspjeti. Žao mi je, ali i ja sam tako razmišljala. Međutim, kažu da se čuda događaju, te meni četiri sata proletješe u trenu. Čak i da sam vas gledala na TV bilo bi mi uzbudljivo i zanimljivo. A gledala sam uživo, hvatajući toplotu linije sunčevih zraka što se probijala kružno oko zaleđene stijene. Liniju koja grije umilno po licu i leđima dok očima pratim kako svih jedanaest naših „ljudi pauka“ uspijevaju savladati ledeni uspon. Neki čak i po dva tri puta. Gazda od vodopada vjerojatno je bio isto iznenađen ovim uspjehom, a mi smo bili ponosni i spremni na sutrašnji izazov, zimski pohod na najveći vrh Karavanki.

Ali, prije nego smo se dočepali Mihovog domu na Vršiću (1085 m/nv), gdje ćemo prespavati, usput smo svratili do Kranjske gore i uletjeli u gungulu veselih raspjevanih ljudi po ulicama, nalik vašaru s muzikom, u rasponu od narodnjaka do jodlanja. Ovo mora biti neko zanimljivo događanje kad je tu pola Slovenije? I naravno, događao se Svjetski kup u skijaškim skokovima, tu na Planici.

Uzbudljivosti i posebnosti ovog izleta su previše i za dvije priče, jer uspon na Stol nije mala stvar. A plan početka uspona na Stol je trebao biti Valvasorjev dom pod Stolom (1.181) gdje smo se trebali dovesti. Ali, snijeg i led su nas primorali da ostavimo aute pored ceste i pogonom vlastitih nogu, od pola devet, startamo penjanje još dodatno neplaniranih skoro šesto metara do doma. To ukupan uspon do vrha Stol povećava na 1.600 m/nv. Sve je, ipak, bilo u granicama penjačke normale dok nismo kod doma stavili dereze i krenuli kroz šumu, pa uzbrdo izuzetno jakom vertikalom, bez cik-cak fazona. Oblaci guste magle se nisu razilazili niti kad smo izašli iz šume. Hladnoća i jutarnji minusi su nam navukli duge gaće, termo vunene majice, flisove, kape, debele rukavice, što smo odbacivali čim nas je obuzela radna temperatura od napora, ogromnog napora. Znali smo da je ovaj uspon najteži u ovom dijelu Alpa, ali znali smo i da imamo volju i srce da doguramo do vrha. Križali smo se s nekoliko grupa koje su se vraćale s 1.800 m/nv. Rekli su da im se činila opasnost od lavina na nekim dijelovima. Ipak jedan mladi visokogorac Slovenac, pri povratku nam kaže da je bio na vrhu i da je gore prekrasno sunčano. Dao nam je vjetar u leđa i motivaciju da se „patimo“ u gustoj magli još nekih sat i pol. I sad pokušavam naći prave riječi da opišem kako se to sve isplatilo te da nema cijene kojom se može platiti trenutak bliskog dodira naših tijela i živog toplog tijela prirode. Već na izmaku snage, u zadnjoj grupi kolone, hodam korak po korak i sve one koji su na udaljenosti od nekoliko metra ne vidim. Polako zaostajem, pokušavam skupiti snagu za još malo, pa još malo i tako puno puta. Odjednom ispred mene u izmaglici ogromna siva velika okrugla polukugla leži u sredini konkavne nepregledne bjeline. Približavam se još više i vidim vibrira osam sjedećih tijela, skupljenih u odmoru, gase žeđ gutljajem vode i glad komadićkom hrane. Magnetskom snagom me privlači ljepota sjedenja. Uvučena sam u kuglu ljudi, komadić puretine s kiselim krastavčićem koji klizi kroz grlo, neprocjenjivi je užitak. Iznenada, u nekoliko sekundi, oblak, koji nas je obavijao skliznu niz padinu. Ostali smo fascinirani prizorom. Kao da se neko živo biće pokrenulo, odmaknulo, shvativši da smeta i da hoće ipak pružiti ljepotu ljudskom oku. Kao da je odlučilo, to živo biće, nagraditi ove ljude za hrabrost, za želju. Ispred nas sivo more oblaka iz kojeg vire bijeli vrhovi Triglava, s lijeve strane u plavetnilu vedrog neba pliva sunce, ali sunce koje se čini tri puta veće od običnog. Tako i grije. Ovakav iznenadni performans prirode nam izbacuje glasne uzdahe:“Ah, jaoo, joooj, što je ovo, ajme ljepote, prelijepo, krasno.“ Ima još dvjesto metara do vrha. Uz ovaj bezvremenski pogon nikakav više problem nije osvojiti Stol. A pri silasku nazad po velikim strminama do Valvasorjevog doma, potvrdili smo zahtjevnost i težinu spona. U domu smo oko pet, malo duži odmor i okrjepa i još dodatno šestotinjak metara silazak do kombija.

I mogu sad ozbiljno reći: “ Pot je kondicijsko zahtevna in primerna za planince z dobro kondicijo in s "kančkom" znanja hoje z derezami in cepinom.“

Hvala Horizonte!

SA