• Slide 1
  • Slide 2
  • Slide 3

logo 2 PKHVG copy

Događanja u Klubu!

Sastanci kluba: 
Svaki utorkak
od 19:00 - 20:00
 
11.05.2019. sastanak putnika za Peru s početkom u 19:00 sati ...
 
02.07.2019. sastanak putnika za Kilimanjaro s početkom u 19:30 sati ...
 
Učlanjenje: svaki utorak od 19-20 sati u prostorijama Kluba.
 
Visokogorska oprema za posudbu članovima: OVDJE
 
 
 

Najava putovanja ...

Kontaktirajte nas...

Horizont VG
Horizont VG
Matije Slatinskog 4
Velika Gorica, HR 10410
Hrvatska
Mobile: +385 91 5064411
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
www.horizontvg.hr
vCard

Brojač posjeta

1039292

08.04.2018. SLO: Špik 2472m

08.04. 2018. Špikov kot (1760 m/nv)

Taman nakon što sam zaboravila gadnu upalu mišića nogu zarađenu usponom na Stol, na red već dolazi, možda još i teži uspon, uspon na Špik (2.472). Osladilo nam se hodanje u vis na pogon vlastitih nogu, pa eto, skoro ista skupina visokogoraca u kombiju hrli k Martuljškoj skupini. Martuljška skupina je dio Julijskih Alpa s 13 stjenovitih vrhova viših od 2000 m, a zajedno s dolinom potoka Martuljka spada u red najstarijih zaštićenih područja u Sloveniji. Iako su čak četiri od tih trinaest vrhova viša od Špika, ipak često se ovaj planinski lanac naziva i Špikova skupina, upravo zbog njegovog specifičnog piramidalnog, dominantnog oblika.

U jednom trenutku, vozeći se u kombiju, učinilo mi se da sam ga krajičkom oka i ugledala, onako bezobrazno špikčastog, naizgled nedodirljivog. Unaprijed nam je bilo jasno da je pred nama ozbiljan komad, a posebno zato što smo preambiciozno krenuli osvojiti ga u jednom danu, u zimskim uvjetima. Možda i motiv i želja možda nisu upareni s očekivanim mogućnostima. A možda se možda, i opet možda okrene u sigurno, jer je čovjek ipak u odnosu na planinu nemoćan, mali, i njena pravila ljudska pamet mora poštivati. Ta „možda“ misao me progonila cijelo vrijeme zbog činjenice da smo, tek negdje oko deset sati izašli iz kombija i krenuli na uspon, uspon koji je počeo prvo spuštanjem po ugodnoj stazi kroz smrekovu šumu. Onda smo prešli mostić preko potoka bogatog vodom, ironično nazvanom Suha Pišnica. Od Suhe Pišnice, još malo više od pola sata relaksirajućeg pješačenja, širokom, lijepo od snijega očišćenom stazom, povremeno se sklanjajući od skijaša, koji su se po njoj spuštali zbog nekog skijaškog takmičenja, dolazimo do Koče v Krnici (1114 m), koče koja od 1933. stoji usred široke istoimene alpske doline.

Pokraj te drvene planinske kuće obuvamo dereze, štapove mijenjamo cepinom, kacigu na glavu i spremni smo na podvig. Grupa skijaša oko doma se sprema na spust i sigurno misli da smo budale, koje u 11 sati polaze osvojiti vrh, na koji se kreće ljeti najkasnije u šest sedam ujutro. Uhvatila sam jedan podrugljivi pogled čudne face jednog od njih, ali to me ne šljivi. Ja sam kondicijski spremna i idem do kraja pa taman da se po mraku s lampama vraćali. Ali, ko što kaže vic, što zna mali Mujo, pa tako i ja, što je planina i njena zakonitost, što je to opasnost od lavine, što je to rizik neusklađenosti želje i opasnosti. Pak, to je na svu sreću, unaprijed znao ili je prepoznao vođa puta, kojemu je cijelo vrijeme bilo najteže, jer je prtio duboki mokri snijeg. Noge su upadale u duboke rupe između granja raslinja po kojemu smo hodali, jer staza je negdje ispod snijega, a linija na garminu je jedini pokazatelj puta. A kad je već odlučeno, da ona gore stijena koju gledamo, udaljena još kojih stotinjak metara, je točka zaokreta nazad, dvije moćne snažne ženske dušice, su preuzele prćenje, tako strasno, da su ostavile nježne umorne muške nogice iza sebe, te za svoj gušt prešišale još nekoliko desetaka metara uvis i tu stijenu zvanu Špikov kot (1.760). Stijenu, koju je sudbina odredila da bude blagovaona za devet ljudi, točno u dva popodne, za devetoro gladnih koji su zapucali baš iz Zagreba, da slasno s neopisivim užitkom ručaju baš na njoj. Zaokruženi impresivnim kamenim grozdovima dijela Martuljške skupine, zagrijani od hodanja i sunca koje im je cijelo vrijeme uspona pružalo toplotu, veselili su se i uživali u tom trenutku.

A sad, šalu na stranu, ipak ono što je moja osobna fascijacija i nezamjenjivo iskustvo u ovom pohodu je bliski susret s lavinom. Doduše mrvom i zaleđenom. Ali to ne umanjuje realnu percepciju njene ubitačne razornosti. Kroz kuloar na putu k vrhu smo išli tik pored nje, a po povratku neki i po njoj preskačući gromade zaleđenog snijega raspona veličine od pola do desetke metara. Grozota i pomisliti što bi se desilo da se poklopi trenutak našeg uspona i pada lavine. Omjer snaga bi bio mrav spram slona. Naravno, za nas nije bilo više nikakve opasnosti, prošla je ranije. Samo se čula negdje u daljini grmljavina odrona kamenja. Da ovaj izlet nije bio prekrasan, kao što je i bio i da sam samo došla da iskusim hodanje po lavini, isplatilo bi se. Jer svi dijelovi Alpa su priča za sebe. Svi naši izleti po njima su dragocjeni i drugačiji, kao i trenuci odmora koji smo imali u povratku, ispijajući planinski čaj u drvenoj maloj toploj Koći v Krnici, iliti jedući picu uz pivo u piceriji u Kranju, u društvu već poznatih i dragih ljudi. Izlet za pamćenje. Lijep i drugačiji, uz priznanje da nismo bili uspješni ovaj put, a doma, nakon lijepo provedene nedjelje, sam nešto malo prije deset navečer.

Nismo se popeli na tog alpskog velikana, koji s pravom nosi taj epitet i to ne samo zbog sebe samog. Nosi ga i zbog drugova i drugarica u okruženju: Škrlatice, Razora, Planja, Prisojnika, Jaloveca, Mojstrovke, visokih vrhova Špikove skupine, a i zbog veličanstvenih vidika na sve četiri strane svijeta. Posebno sjeverno preko Karavanki te snježnih austrijskih alpskih vrhova daleko do Mangarta i Grossglocknera.

Žudim za tobom Špiku jedan i, prvom prilikom jednog lijepog ljetnog dana, eto mene!

SA